Singapur, Malezija i Tomica

Slijetanje, metro i dvije stotine koraka do najjeftinijeg hostela koji sam mogao naći. Pronalazim i hranu u rasponu tri do četiri KM po ručku. Dijeleći misao sa sobom, konstatujem “toliko o najskupljem gradu na svijetu”! Pored ostalih stvari koje jesu skupe, ono što je ustvari najskuplje u tom gradu, su prostor i nekretnine. Još jedino nebo i visina nemaju cijenu. Zato se Singapur i širi – u visinu. To je i razlog zašto me moji prijatelji Patricia, a ni Si Hao, nisu mogli ugostiti. Oboje još uvjek žive sa roditeljima.

Koračam glave uperene u nebo dok idem da se nađem sa Patriciom. Sunce vidim još samo kao odsjaj na blještavim staklima nebodera koji mi zaklanjaju pogled u svim smjerovima. Do tada sam samo znao da se Singapur nalazi u Aziji. Međutim, vidjevsi Aziju, postalo mi je fascinantno da se u tom metežu, kao potentni tartuf iz truleži lišća, rodio on. I ne samo to, on i dalje raste. Koliko različitih nacija živi na ovom otoku i šta su sve oni uspjeli izgraditi. Nisam znao jesam li u Italiji, Engleskoj, Indiji ili New York-u. Bijeli mramor crkve koja ambijentalno ne pripada tu, nalazi se preko puta mirnog vodenog kanala, a na ulici do kanala, u bašti sjede Britanci. Piju pive i glasno se šegeču. Odložena poslovna odijela na visokim stolicama bara i zgrade na suprotnoj strani od one gdje je crkva, kao njujorški Wall Street. Indijska jeftina radna snaga vari konstrukciju bašte novog kafića koji će da ugosti nove biznismene iz Kine, Evrope i bilo kojeg dijela svijeta tj. svakog onog ko se pojavi sa svježim novcem i idejom.

i-phone nation, Singapur

Životni stil građana ove zemlje je dosta intenzivan, ali je i razvoj isti takav. Sa podsmjehom bi napominjali kako i te male količine pitke vode sto imaju, obnovljivom tehnologijom procesuiraju i proizvode “novu” vodu. Zatim, istu tu vodu izvoze Maleziji koja ima toliko izvora pitke vode da ne zna šta da radi sa njom!

Iz ugla struke, iz koje moj stav o zaštiti okoliša i zdrave životne sredine u velikoj mjeri i dolazi, dostignuća su fascinantna. Cinjenica da je to jedino mjesto od Bliskog Istoka, preko Centralne Azije pa do Indokine, gdje sam se mogao napiti vode sa česme, je nevjerovatna.

Za vikend, na umjetno napravljenom parku koji se nalazi iznad nivoa grada, stilovi i moda kakvoj bi se mi u Bosni, savitljivog mentaliteta kao nakovanj, nenaviknuti na novo i drugacije, sa osmjehom obazreli. Istim takvim sam se i ja podsmjehnuo na svijetleće zečije uši na glavama djevojaka, te šorceve sa zečijim repovima. Pogled mi se zakovao za ono sto tehnološki napredak jedne zemlje, valjda neminovno vuče za sobom.

Mini akumulator i kao u bajci osvijetljena piknik deka, baca sjene zaljubljenog para. Preskačući ih, oni koji puštaju zmajeve, ne remete tu slijepu ljubav koja doslovno ne vidi ništa oko sebe. U suštini, niko niti gleda, niti vidi išta oko sebe. Svi su u svom svijetu i još ih samo pokemoni za kojim svi trče okolo, spajaju i isprepliću im puteve. U neka doba jutra, u koloni jedan iza drugog, asfaltnom cestom brzim hodom jure skauti. Obučeni u maslinasto zelene izviđačke odore, sa kompasima u rukama, treniraju svoje vještine u betonskoj džungli! I na to sam nabacio kez. Tri dana ovog grada mi je bilo dosta. Preskup da bih uzivao u onom za šta mislim da je dobar, napuštam ga u smjeru nešto zelenije Malezije.

Autobusom za petnaest KM prebacujem se u Kuala Lumpur. Istu noć stižem na festival folklora i tradicije. Moja domaćica na couchsurfingu je ustvari on. Didie radi na Malezijskoj nacionalnoj televiziji kao profesionalna šminkerica. Bez estetskih zahvata i fizički očigledan muškarac, našminkana i sređena, svime odaje ženu u pogrešnom tijelu. U susjednom Tajlandu, broj trans osoba je veoma veliki. Okružen nacijom koja je čitav spektar drugačijih ljudskih osobina u mnogo većoj mjeri nego većina zemalja prihvatila, lako je bilo prevazići i zaostale mrve vlastitih predrasuda.

I Kuala Lumpur, baš kao i Singapur, nakon tri dana unijeli su nemir u mene. Toliko veliki gradovi sa mogućnošću svega, a opet, zbog nedostatka novca i neke tjeskobe, sprječavaju me u svemu. Ljudi zavijeni mrkom sjenom svakodnevnih obaveza, prelijevaju mi svoju nervozu te mi ni čitanje knjige u prelijepom parku nije ni približno opuštajuće kao ista radnja na pustom autobuskom stajalištu usred nedođije. Taj nemir mi nameće pitanje “šta ja radim ovdje”. Još iste večeri trećeg dana, javljam Didie da se neću vraćati kući nego da idem na let za Tajland.

Batu pećina nadomak Kuala Lumpura

Tako, nakon sedam dana u tom izbjeglištvu u nekim od najimpresivnijih gradova svijeta, vraćam se na Pukhet, a potom autostopom u Bankok u kojem imam svrhu bivanja. Odmah apliciram za Vijetnamsku vizu. Tim potezom skraćujem kilometrazu koju bih morao preći da sam je vadio u Vientianu, glavnom gradu Laosa.

U međuvremenu, srećem se i sa prijateljem Martinom, Argentincem sa Italijanskim pasosem. Lutalica za života, po nebrojeni put je u Tajlandu. Njegova lutanja su našla svrhu. Antikvitete iz najudaljenijih dijelova svijeta, moguće je kupiti u njegovoj radnji u Italiji. Od toga dobro živi, a putovanja se nije morao odreći.

Na dan polaska na put, nakon više od mjesec dana odmora, nalazim se i sa Tomicom. Dobrim starim Tomicom iz prvog dijela priče sa Tajlanda. Predlaže mi posao u đačkom kampu na tri sata vožnje udaljenosti od Bankoka. Moj je zadatak biti učitelj engleskog. Nikada nisam bio učitelj ničega.

Prihvatam.

Više nego posao, dočekao me plaćen odmor u resortu i zabava. Ono što se platiti ne može  jeste zarazna dječja energija. Tomica nije lagao. Njemu je ovo drugi kamp. Upravo mi je o tome i pričao. Četiri dana energije, timskog rada i zabave bez premije. Stekao sam prijatelje koji su iz Bankoka a rastanak sa djecom je u stomaku ostavio osjećaj koji ostaje nakon napuštanja ljudi koji su srcu prirasli. Dogovor je pao i sa jednim iskrenim drugom iz Varaždina. Sljedeći susret je na varaždinskom Špancir festu.

Otok Pukhet, Tajland

Punih baterija, spreman sam bio za konačni polazak. Kralj je preminuo trinaestog oktobra 2016. godine. Tacno na tri sata pošto sam ja napustio Bankok. Taman toliko da nisam vidio uplakana lica i kolone auta koji su se stvorile pri ulasku u grad. Svi žele biti na posljednjem ispraćaju. Na cesti, još samo ljudi u crnim ili bijelim odjevnim kombinacijama skreću mi pažnju na ono sto će biti promjena stoljeća u životima Tajlanđana. Kralj Phumiphon je bio, i ostao omiljen u narodu. Na posljednih sedamdeset kilometara pred granicom sa Kambodzom, po ko zna koji put spavao sam u hramu. Neveče, pridružio sam se molitvi za kralja. Nakon toliko vremena provedenog u Tajlandu, jedan mirisni štapic i jedna svijeća, za sad – već našeg kralja.

Do slijedeće avanture, neka umre smrt.

Related Posts

No Comments

Leave a Reply

*