Putovanje kroz Mijanmar: Vozi, slikaj, bježi

Bicikl sam sastavio još unutar aerodroma, pošteđen vlage i gužve koja je čekala vani. Petnaest minuta vožnje i prolazim ispod znaka “Dobro došli u Yangon”. Vrijeme u Yangonu katastrofalno i deprimirajuće. Kiša pada bez prestanka. Pauzu sam sa dva produžio na tri dana.

Osim posjete glavnim pagodama – hramovima, grad nisam ni istražio. Na posljednjem spratu hostela utonuo bih u stolicu i iz kafeterije, kroz mlazove vode što se slijevaju niz staklo, gledao na crno-zelene krovove grada. Pod svakom nadstrešnicom datum gradnje zgrade. Plijesan i mahovina progutale su originalne boje kolonijalnih građevina.

U posljednjih 50 godina ova država vidjela je mnoge promjene. Nakon Drugog svjetskog rata, nedugo nakon stjecanja nezavisnosti od Britanaca, državom je zavladala vojna vlada. Većina naziva koje su Britanci dali za kolonijalnih vremena promijenjena je tokom osamdesetih godina. Tako je i ime države iz “Burma” promijenjeno u Mijanmar.

Također, ime glavnog grada Rangoona promijenjeno je u Yangon, a ubrzo zatim i većina birokratije prebačena je u novoizgrađeni grad Naypyidaw, koji je i izgrađen s namjerom da postane glavni grad. Iako bez titule, u svakom drugom pogledu Yangon je još najveći grad i glavni ekonomski centar države.

Miris jugoistočne Azije

Jednom kada sam se našao na ulicama ovog grada, zapljusnuo me miris jugoistočne Azije. Kiseli miris ribljih supa, živa ili poluživa izmrcvarena morska bića u stiroporskim kutijama ograničili su izbor mog menija. Mom neutreniranom oku i nerazvijenim čulima sada je nedostajala indijska kuhinja. U činiji: morske trave, račići i pregršt plodova koje ne raspoznajem. Ukus nije ni upola loš koliko izgleda, međutim, totalno drugačiji od ičega što sam jeo na Mediteranu.

Kad sam vidio da se vrijeme nema namjeru mijenjati, zavrnuo sam nogavice i zagazio u bujicu, a zatim i na svog metalnog druga. Na cesti automobili staju na crvenom svjetlu, nema glasnih sirena, i začuđujuće – nema motocikala, tog zaštitnog znaka Azije.

Zakon o zabrani vožnje motocikala nastao je 1989. godine, nakon incidenta u kojem su dva dječaka, vozeći uporedo s VIP-vozilom generala vojske, rukom napravila gestu kao da pucaju iz pištolja. Od straha da bi se takvo nešto moglo obistiniti Vlada je zabranila motocikle u Yangonu.

Život na dva točka

Tek po napuštanju grada život na dva točka ponovo zamjenjuje onaj na četiri.

Kao i sa svim igrama na sreću, prve noći pratila me početnička sreća. To je ujedno i jedina noć kada lokalno stanovništvo nije zvalo policiju. U Mijanmaru je strogo zabranjen boravak turista bilo gdje osim u licenciranim hotelima. Na ovaj način Vlada osigurava da novac koji platite za spavanje ide njima, a ujedno imaju uvid u to kuda se stranci kreću. Ured za promociju turizma izdao je 2011. godine i naredbu svim nivoima lokalnih vlasti i policije o “zaštiti turista” i “nepotrebnog kontakta” između potonjih i lokalnog stanovništva.

Ako razgovor ide u pravcu politikanstva, lokalno stanovništvo rizikuje i kaznu zatvora.

Za mene, kao i za sve koji putuju biciklom, ovo je prava mentalna bomba. Prvi razlog zašto i putujem biciklom jest da bih upoznao ljude i kulture, a drugi da nisam ograničen gradovima, hotelima i da mogu razapeti šator kako na najbizarnijem, tako i na najromantičnijem mjestu.

Preostale dvije noći koje sam proveo u južnom dijelu ove zemlje bile su katastrofalne. Pored kiše, strogoće zakona i dosadnih nepreglednih rižinih polja kroz koja vozite, ljudi su jedini koji su me držali na površini te poplavljene zemlje. Iako bi me ugostili da spavam u njihovom dvorištu, noć bi se završavala dolaskom policije.

Pravilo kojem su naučeni jest da, ako vide stranca da kampira, dužnost im je o tome obavijestiti vođu sela. Vođa sela bi došao i zatim pozvao lokalnu policiju, nakon čega bi lokalna policija pozvala imigracionog policajca, koji jedini govori engleski jezik. Domaćini bi mi se izvinjavali jer često nisu ni znali kakve će posljedice poziv vođi sela imati.

Raspodjela moći

Međutim, vođe sela dobro su znale. Oni su bili beskompromisna najniža stepenica u tom sistemu raspodjele moći i bez direktnog pogleda u moje oči obavljali polusatne pozive nadređenima.

Nekada, dok pijem čaj u restoranu uz cestu, jedan takav bi mi prišao i pitao dokle danas idem, ustvari misleći “gdje ćeš spavati”.

Vrlo lako bi ih prepoznao na osnovu nokta na malom prstu, nepogrešivom simbolu vlastele u Aziji. Oni koji su imućniji pustit će nokat na malom prstu da naraste do nesagledivih razmjera. Time se pokazuje da dotični ne radi u polju jer bi se takav nokat slomio.

Jedne noći, nakon okupljanja 12 starješina, od kojih su nekoliko domaćini, pola vođe tog i ostalih sela te ostatak policija, ovi potonji me po dužnosti odlučuju ispratiti do najbližeg hotela. Vozeći se iza mene u devet sati navečer kao pratnja na mostu koji razdvaja dvije provincije, policajci staju i izvinjavaju se zbog svega, govoreći kako im je to dužnost. Pokazujući mi niz cestu, još samo očima govore – nakon mosta radi šta hoćeš.

Ovaj i mnogo drugih primjera ostavili su mi ljude Mijanmara u veoma lijepom sjećanju. Ponuditi čaj i jedva razumljiv razgovor geste su koje znače mnogo i brišu sve one negativne stvari jedne zemlje.

Problem sa spavanjem nije problem kad bi bilo dozvoljeno da spavam u lokalnim konacima, čija je cijena nekoliko dolara. Međutim, spavati u hotelu od 40 dolara pogubno je za moj budžet. Jedna noć u takvom hotelu kao deset je noći u hostelima svih drugih zemalja jugoistočne Azije.

Putovanje vozom

Nakon tri dana nespavanja, sakrivanja i sličnih scenarija odlučujem sjesti u voz.

Vozom sam se prebacio do grada Meiktila. Polica prozora kancelarije željeznice crvena je od šrapnela kondukterovog sukrvičastog ispljuvka paana. Baš završava polusatni razgovor o tome kako će meni izdati kartu. Četvorica su već regrutirana u vezi s mojim pasošem i dvadeseti put provjeravaju i pitaju: “Bosnia and Herzegovina?”

Nakon još jednog klimanja glavom opet se zadubljuju i nesigurno prelistavaju s prve na onu stranu gdje je viza i obratno. Konačno, karta je u rukama i kidam sjeverno.

Iza sebe sam ostavio tamno nebo i poplavljena rižina polja. Vožnja mijanmarskim željeznicama nešto je posebno. Uskotračna pruga, koja nije popravljana od momenta kada su je izgradili, zbog neravnina je prijetila da izbaci voz iz šina svakog trena. Kad bi poskakivanje počelo, svi putnici kupea ustali bi i kao na trampolinu, zajedno s prtljagom, poskakivali dvadesetak centimetara u zrak. Za dolar više platio sam klasu više i nisam bio ni svjestan kolike sam se patnje poštedio. U drugoj klasi klupe napravljene od drveta nevjerovatno su neudobne i sa žaljenjem sam posmatrao grčevite izraze lica putnika tog kupea kad bi poskakivanje počelo.

Sljedećih deset dana, vozio sam sa uživanjem i izuzev u gradu Baganu, sedam dana uspio bez problema kampirati na divlje i ciganjenje. Par puta je bilo veoma interesantno. Sasvim neuobičajeno ponašanje za burmanca, vjerovatno vlasnik hotela ili neki drugi vladin službenik, sa predvečerjem bi se pojavio u automobilu, i vozeći uporedo, započeo razgovor te nudio da svratimo na kafu u obližnji restoran kraj ceste. Kada bih odbio ponudu, neminovno nakon dvadeset minuta, na motoru i u potkošulji, vidno nadignuti iz udobnih kreveta pojavili bi se policajci na motoru i zaustavili me. Pitanja poput gdje idem (čitaj “gdje spavaš”), i mnogostruko ponavljanje “jesam li siguran da mi ne treba pomoć da me isprate do najbližeg hotela” bi se završila njihovim odlaskom na moje uporno objašnjavanje da mi je sasvim dobro i da polako sam idem ka hotelu. Nakon što bi po mrklom mraku prošao kontrolnu tačku lokalne policije, poslije kilometar voznje, skrenuo bih sa ceste i kroz šumu se vratio unazad tik iza same kontrolne kućice.

Potom bih iz mraka gledao kako me nedugo zatim, na motociklima i sa baterijama, odlaze tražiti niže uz cestu, gdje su mislili da sam razapeo šator. Vraćali su se praznih mreža, ni ne sluteći da sam im upravo iza leđa.

Svaka noć kampiranja “na divlje” odvijala se bez upotrebe bilo kakvog svjetla. Vagao sam koliko je sve to vrijedno posjete ovoj zemlji. Gazim kroz travu do koljena i kroz trnje iz petnih žila guram bicikl, koji se na takvom terenu ponaša kao suho željezo. Prebacujem težinu bicikla na kvadriceps desne noge i u jednom koraku prevalio sam preko plitke kaljuže.

Razmišljam kako će me jedna od desetina mijanmarskih otrovnica zveknuti po nogama i kako će se Bear Grylls pojaviti u sljedećoj epizodi Discoveryjevog programa i na primjeru mrtvog Bosanca nabrajati šta sam trebao uraditi, a šta ne. Sve mi se to motalo po glavi do sutrašnjeg izlaska Sunca, kada bih likovao nad povoljnim rezultatom. Dan bi izbrisao nervozu noći i sve bi kretalo ispočetka.

Susret s Evropljanima

Konačno sam dospio u Bagan. Na ulicama kraljevskog grada nekadašnjeg moćnog Paganskog carstva sreću se Evropljani, restorani tradicionalnih receptura s više paralela i lokalci koji pričaju engleski. Kao i svi ostali turisti, ustajem u cik zore i odlazim na jednu od hiljada pagoda da gledam izlazak Sunca. Odabirem starinu koja se čini skoro pa neokupirana i nalazim šest osoba. Zatečen, saznajem da se na drugim pagodama skupi i po stotinu ljudi. Neki su pagodu na kojoj smo se nalazili našli nakon nekoliko dana slikanja tuđih silueta na drugim lokacijama.

Od spektakularnog izlaska Sunca svejedno nije bilo ništa. Cirusi su se razvukli po svijetloplavom nebu, a moja kamera, bez mogućnosti da uhvati takav trenutak, riješila me nervoze kakvoj su se drugi predavali. Kržljavo Sunce ipak je bacalo dovoljno svjetlosti da sjene pagoda ispod nas zaplešu svoj hiljadugodišnji ples. Prema zapadu crvene cigle stotina stupa ističu njihove šiljate vrhove. Zvuk apsolutne tišine u trenutku nastupanja dana i miris svježine jutra ponijeli su misli nezaustavljivo i daleko od mene. Koliko ljepote u jednom pogledu! Kao i uvijek u takvom trenutku, jedini žal jest to što ostaje nepodijeljena i samo u meni.

Još jedna noć u toj oazi bez restrikcija, gdje su ljudi sa čuđenjem slušali o svim pravilima misleći da izmišljam stvari i ujutro točkovima kroz pijesak param ka sjeveru. Za tri dana vožnje dospijevam do divovskih statua Bude kraj gradića Monywe. Najveća statua Bude u ležećem položaju na svijetu nalazi se tik ispod druge, 116 metara visoke statue Bude u vertikalnom položaju. Nedavno izgrađeno zdanje, jedino fascinantno veličinom, trebat će još nekoliko stotina godina pod suncem, prašinom i ljudskom nogom da bi dobilo ispolirani sjaj upotrebe i vrijednosti.

Rani start, jača vožnja i u kasno popodne sam u Mandalayu. Odlučujem da čak neću ni spavati u gradu nego odmah pokušati uhvatiti voz za jug Mijanmara i dalje autobusom ka granici s Tajlandom. Tek što sam se popeo na prvi sprat željezničke stanice i odmah me produžene ruke autobusnih kompanija u obličju poslovnih agenata koji pričaju engleski odgovaraju od voza nudeći jeftinije, ugodnije i sve ono što voz nije. Željezni rukohvat, na koji se jedan od njih naslonio, počinje se ljuljati zajedno s njim, a žene vrišteći trče napolje.

Razorni zemljotres

U nekoliko sekundi žilavi Burmanac već je van željezničke stanice i maše mi rukom vičući: “Zemljotres, zemljotres!” Tek kad sam se zadesio van zgrade, vidio sam kako se prozori sami otvaraju i pomjeraju u ritmu i prestravljene ljude na ulici. Zemljotres jačine 6,8 stepeni po Ritchterovoj skali upravo je pogodio državu, a ja sam ga jedva osjetio. S obzirom na to da sam tek sišao sa bicikla, mislio sam da su mi noge umorne i da se od umora tresu.

Razmišljam kako onakva stara pruga to nije preživjela, a i da jest, glasine o drugom, popratnom zemljotresu koji se očekivao dodatno su me razuvjerile u vožnju vozom. Odlučujem igrati na sigurno te idem za agentom na motociklu prema autobuskoj stanici.

Dok ga pratim vozeći bicikl kroz traku namijenjenu motociklima i biciklima, 15 metara ispred nas hrskavi zvuk sudara skreće mi pažnju. U traci za automobile auto je udario u kamion sa gomilom praznih kanistera, na čijem su vrhu sjedila dva mladića.

Tupi zvuk udarca o beton i mladićevo već nepomično tijelo, u pokušaju da ga izbjegne, auto polovično gazi. Kamion iza automobila bez uspjeha pokušava isto, ali nakon prelaska sa svojih šest točkova ostavlja nago tijelo na ulici.

Urezujući nokte u guvernalu od straha i nevjerice, osjećam krv kako bije od uzbuđenja i užurbanog razmišljanja. Ne stajem. Vozim dalje i u trenu sve teorije kojima sam se vodio padaju u vodu.

Osjećaj nedodirljivosti i plasta sreće spao je kao strgnut tornadom. Široko otvorenih očiju pratim podignutu ruku agenta na motociklu u masi drugih i dolazim na stanicu. Jedan dolar provizije za njegov trud i kupujem kartu u jednom pravcu.

Jug i Tajland. Kasnije na internetu saznajem o ljudskim žrtvama zemljotresa i o tome da mnogih pagoda na kojima sam prošle sedmice dočekivao jutra više nema!

Život je jedan, živi ga, Fikreta!

Do sljedeće avanture neka umre smrt!

 

 

Related Posts

No Comments

Leave a Reply

*