Kirgistan: U zemlji konja

Nakon svih onih dana mira i tišine u Pamiru, kirgistanska gužva mi je i smetala i odgovarala u isto vrijeme.

 

dado3

Zadnji i najviši prijevoj Ak Bajtal, visok 4.655 metara, ujedno je i prirodna granica između Tadžikistana i Kirgistana. Osluškujući udare sopstvenog srca na tom, upola rjeđem zraku nego u dolini, tadžikistanski carinik mi udara pečat i vraća se u vojnički krevet nastavljajući razgovor sa drugim vojnicima.

Kirgiška strana, mnogo opuštenija u kontrolisanju tih beživotnih planina, smjestila se na visini od samo 3.000 metara. U cilju privlačenja turista, Kirgistan je viznog režima oslobodio čak 90 država svijeta. Granicu prolazim s lakoćom, a kao oproštajna zabava, iza mojih leđa, Pamir implodira.

Oblaci su se navukli kao da poštuju političke granice dvije zemlje i još jednom mi pokazali u kojoj mjeri me je priroda ustvari poštedjela. Sa žalom sam se otkotrljao tom grbavom cestom i pogledom ispratio misao što mi je drug, bodreći, rekao: „Uživaj i upijaj, jer samo ćeš jednom proći tim cestama“.

Silaskom u Sary Tash, zapljusnuo me je topao zrak. Kao sa razglednice, u tom kirgiškom selu sa pozadinom zelenih pašnjaka ukazale su se prve jurte. Vješti Kirgizi, jurcajući na hitrim konjima, sabirali su rasuta krda konja i tjerali ih preko pašnjaka. Još tog prvog dana, pod utiscima i radostan zbog prelaska u drugu zemlju,  energično sam prešao dva prevoja od po 3.500 metara ka unutrašnjosti zemlje.

kirgistan-ddelic2_0

Prateći divlje rijeke koje su utrle jedine prohodne puteve u ovoj zemlji, susreo sam zanimljiv par, Sabinu i Jeromea Bergami. Pješačeći od Italije do Kine već dvije godine, šalju poruku o univerzalnoj potrebi jedinstva u svijetu. Svojim hodom, kao primjerom, dokazuju da ništa nije nemoguće. Noseći u kožnoj torbici zemlju sa svih kontinenata i sa osmjesima na licima, daju mi razloga da se više nikad ne požalim.

Vidjevši ovaj par i mnoge druge ljude koji pješke, na motorima i biciklima lutaju ovim krajevima, uvijek mi se učini da je njihova avantura zanimljivija. Uvijek je zelenije na drugoj strani. U slučaju da je nešto loše, od sopstvenog gore nikom nije. Što čovjek više ima, kao da je prokletiji.

Usklici i limuzine

Na Chyiyrchyk prevoju, usklici i zvižduci. Kako se penjem ka tom 2.389 metara visokom usjeku između dvije planine, ispred jurti se sviraju harmonike i pije votka, a čitave familije su svečano obučene. Izbijajući na prijevoj, u nevjerici pokušavam da povezem ogromne limuzine, jurte i planine okolo.

Iz limuzina izlaze djevojke i dečki, u transu i energični, onako kako će se osjećati samo sa 18 godina i jednom u životu. Plave školske suknje do ispod koljena, bijele košulje i duge crne kose skupljene u konjski rep krase tijela tek punoljetnih Kirgiskinja. One idu za dečkima, a dečki za ceribašom što nosi gitaru oko vrata.

Do njega je bajraktar i vjetrom nošenu zastavu upravlja u nebo. Kao hajdučka skupina, samo bez kalauza, svi skupa, preko trave i gudura penju se na spomenik što se nalazi na vrhu prijevoja.

„Šta se dešava danas“, upitah skupinu, a promuklim glasovima jedni za drugim ponosni se nadglasavaju:

„Danas je praznik – posljednje zvono!“

 

DCIM135GOPRO

Ostavljaju me niže u brdu hrleći na vrh, jer uskoro će doci nove limuzine i dovuci nova lica, nove gitare i vrelu krv. Profesori, stojeći po strani i znajući da je vrijeme jedini nenadoknadiv resurs, dopuštaju im da danas budu ono što jesu; uzavrele glave, nekontrolisani, ludi i brzi tj. svi epiteti koji krase ove godine. Povodom okončanja školske godine, škola organizuje izlet u prirodu i zajedničko fotografisanje na spomeniku, te zabavu u jurtama. Do samo predveče, jezdeći niz planine ka gradu Osh, kraj mene su jurcale limuzine sa učenicima, odvozeći ih na onaj neoficijelni dio maturantske večeri.

Mjesec dana u planinama

Nakon svih onih dana mira i tišine u Pamiru, kirgistanska gužva mi je i smetala i odgovarala u isto vrijeme. Znao sam da ću se navići, ali me je do ludila nerviralo bibikanje i pozdravljanje svih tih dobronamjernih ljudi. Počeo sam razmišljati i o Indiji. Nadam se da ću se do tada civilizovati, prije nego sto me decibeli Indije pretvore u frekvenciju, tečno stanje, dim… Reinkarnaciju Hindusa duginih boja naviklog na sve.

Za Kirgistan sam još u BiH isplanirao mjesec dana. Mjesec dana koje ću provesti u pitomim planinama, puneći se energijom za ostatak putovanja. Pamir je bio cilj, cilj kome se divite i kojeg poštujete ali koji ne dopusta prisnost. Kirgistan je drugačiji. Duboki kanjoni, talasasta zelena brda, jezera i borove šume. Sve me podsjeća na BiH i osjećam se kao kod kuće… To što mogu ostati 60 dana bez vize rasterećuje moju dušu i totalno se prepuštam nomadskom iskustvu.

Za 26 dana u Kirgistanu, niti jednu noć nisam platio noćenje. U planinama je toliko prekrasnih sela i mjesta za kampirati da sam odlučio da ću uživati u svoj toj vodi rijeka i jezera dok ih ima. Zalihe hrane skoro da i nisam imao. Svega je bilo u izobilju svuda i, veoma bitno, sve je bilo svježe. Taj najljepši dio dana, kada sunce zalazi i crveno krvavim ispraćajem ustupa mjesto zvjezdanoj noći, gospodina Jureka bih razapeo u blizini jurta.

Tokom ljetnih mjeseci, Kirgizi istjeruju stoku u više predjele, gdje snjegovi još uvijek natapaju zemlju i čine je plodnom i zelenom. I sami nomadskog porijekla, dobro su priviknuti nomadskom životu. Njihovi preci cijeli život su provodili seleći se i živeći u jurtama. Danas, najvećim dijelom godine ziveći u selima, jurte koriste kao privremene domove.

DCIM135GOPRO

Od mjeseca juna do mjeseca septembra žive nomadskim životom. Svake godine iznova, birajući novu, ili ako se pokazala izvrsnom, držeći se stare lokacije, oni plaćaju najam državi za ispašu stoke na državnoj zemlji. U čudu sam posmatrao krda od 50 ili 100 konja i pitao se, u poređenju sa krdima krava, kakve koristi imaju od konja.

Čoban Ruslan, sa krdom od 20 konja iz sela Talas, objasnio je kako živjeti od konja. Jurtu je tek razapeo na dan mog dolaska, a za kasni početak sezone za njega, kriva je prinova. Za pravljenje jurte, zadužen je tzv. master. Svaka porodica ima barem jednog iskusnog mastera za pravljenje jurte. Njega će naslijediti jedan od sinova ili, ako su radišni, svi.

Od grana debljine palca, u obliku kruga, plete se prvi dio jurte. Konopcima se nadovezuju savijene grane koje strše uvis umečući se u krug koji čini krov jurte. Kravlje kože i čvrsto pletene jambolije od ovčije vune se prebacuju preko konstrukcije, i to više njih, sve dok jurta ne postane vodonepropusna. Na pod se stavljaju kravlje kože, preko kojih se slažu tepisi i centralno postavljena peć. Nakon toga, unose se vuneni dušeci za spavanje, lonci za kuhanje i osnovne potrepštine nužne za život. Čitava porodica, od najstarijih do najmlađih spavat će skupa u jurti.

Dalje do Indije

Ponosni svojim proizvodima, nutkali su me svim i svačim. Nenaviknut, pijuci kljimljiz, to kiselo, alkoholizirano konjsko mlijeko, grčio sam facu i zabavljao djecu i one najstarije. Ukoliko se popije više od dvije, tri šolje, ima sedativni efekat, te zagarantovano će vas poslati u svijet snova.

Kljimljiz je najunosniji proizvod koji konji daju. Preko dana, čobani bi iz planina dotjerali konje do jurta, te potom odvojili ždrjebad od kobila. Vežući ih konopcima, ali tek na udaljenosti od metar od kobile, čineći ih smirenim oboma, žene bi se dale na posao. U toku jednog dana, kobila se muze pet ili šest puta, a u prosjeku svaka dva sata, dajući oko litar mlijeka svaki put. Rezultat jeste oko pet litara mlijeka po kobili dnevno. Noću bi se i kobile i ždrjebad puštali i sami odlazili u šumu te konačno dobijali ono što im pripada. Samo po sebi, mlijeko je slatko, ali mu se dodaje bakterijska kultura i zatim, u dubokim kacama nakon dugog napornog miješanja, ostavlja da prenoći.

Sutradan, to je gotov proizvod. Tačnije, osamdesetak litara od njegovih 20 konja. Interesantno je da kljimljiz na sobnoj temperaturi može opstati čak tri mjeseca, a u frižideru i do godinu dana, a da se ne pokvari. Još nevjerovatnije jeste da se tih 80 litara, u toku jednog dana rasproda bez po’ muke.

Potkrepljen mlijekom, kajmakom, domaćim hljebom, i u svakom pogledu sit, na putu za Biškek, savladao sam i posljednji prijevoj. Sa 3.000 metara, kao po leđima zmije što se spuštala 2.000 metara niže u kanjon rijeke Kara Balta, sjekao sam krivine na momente vozeći 70 kilometara na sat.

Bisage su drhtale i boce se divljački tresle rizikujući da se sve raspadne. Svejedno, nisam usporavao. Još koji sat svježeg vjetra u lice i zatim slijedi žarki Biškek i iščekivanje Indije. Sa planina i spokoja, prebaciti se u kipući lonac svih paradoksa i kontradiktornosti na jednom mjestu koje se zove Indija.

Do Indije, neka umre smrt!

 

Related Posts

No Comments

Leave a Reply

*