Život poistovjećen sa riječju borba

Dok je priroda pokazivala zube, izuzetno žilavi i nevjerovatno gostoprimljivi ljudi ove zemlje ugošćavali su me u svojim domovima.

Odlazak iz Dushanbea, označavao je preobražaj načina mog djelovanja i mišljenja sa onog naviknutog na sve, na stanje nekomformizma. Označavao je napuštanje svega sigurnog. Za ne povjerovati je, da mi je četiri dana u tom gradu ulilo toliko sigurnosti da mi se srce raspuklo dok sam napuštao sve te drage ljude, ulične prodavače na čijim sam štandovima sa vrućom samsom (tadžikistanskom verzijom brze hrane u obliku uštipka sa faširanim mesom i lukom) prošlih dana provodio toliko vremena, svoje drage domaćine, pa čak i njihove komšije.

Gospodin Jurek

Ponovo sam trebao postati ničiji i taj osjećaj me progonio prvog dana vožnje. Tačnije, sve do momenta dok nisam trebao pronaći mjesto za gospodina Jureka, češki šator za jednu osobu. Od tog momenta instinkti su se aktivirali, ponovo probudili iz lelujavog osjećaja sigurnosti koja četiri betonska zida stvaraju i uskoro se zeleni Jurek savršeno uklopio u zeleno okruženje šume i trave.

Redoslijedom, kao da nikada nisam ni prestao putovati, ruke su automatski radile, kao kad je starom zanatliji u ruke bačen zagrijan bakar. Ležeći na travi i promatrajući noć, oskrnavljenu svjetlom iz okolnih sela, razmišljao sam kako će to isto nebo uskoro izgledati sa 4.000 metara visokog pamirskog platoa.

“Bam-i-dunya” ili “krov svijeta”, je metaforički opis kojim je lokalno stanovništvo opisivalo planine Centralne Azije danas poznate kao Pamir. Jedna od tri grane sjeverne rute Puta svile, pružala se upravo preko ovog visokog platoa. A karavani, vijekovima noseći dobra iz Kine prema Bliskom istoku i dalje prema Rimu, izloženi bjesnećim vjetrovima, iznenadnim olujama, odronima i svim vrstama pogibija kakve vladaju u uslovima na 4.000 metara, dali su epitet toj cesti –  “cesta smrti”. Danas je cesta većim dijelom asfaltirana i nosi naziv Pamir Highway ili Cesta M41. Nakon Karakorum Highwaya u Pakistanu, druga je najviša  međunarodna cesta u svijetu.

 

Kao i vijekovima prije, cesta se najviše koristi za međunarodni prevoz robe iz Kine za Tadžikistan i dalje, za Afganistan. Ono što je mene privuklo da vozim jednom on najtežih cesta na svijetu, jeste želja za spoznajom načina života u tom marsovskom krajoliku, odgovor na pitanje mogu li ja to, kao i zanimljiva historija čitavog regiona.

 

Planinska mikrokultura

Sva silna carstva, od Perzijskog, Aleksandra Makedonskog, Bijelih Huna, Arapa, Mongola, Turaka pa do manjih nomadskih horda koje su harale Centralnom Azijom, dovodeći čitave nacije pod upitnik postojanja, imala su minimalan efekat na ovaj region.

Uveliko pod zaštitom planina i nepristupačnog terena, ljudi današnjeg Tadžikistana su jedini od četiri srednjoazijske republike: Kazahstana, Kirgistana, Turkmenistana i Uzbekistana, koji su bili u mogućnosti da održe društvene i kulturološke običaje perzijske kulture, dok pomenuti, u prošlosti pokoreni od strane turske Ghaznavid dinastije, imaju turske korijene u jeziku i kulturi.

Planine koje su ih zaštitile od vanjskih osvajača su također utjecale na to da svaka dolina odijeljena planinama visine 5.000 metara, ima i svoj jezik. Shughni, Rushani, Khufi i Wakhi su četiri istočnoiranska jezika kojim narodi Pamira, pored tadžičkog i kirgiskog, govore. Zanimljivo je da Tadžicima iz dolina, oni zvuče kao potpuni stranci. Iako su većina Tadžika sljedbenici sunitskog islama, stanovnici Pamira su sljedbenici Ismaili pravca (ogranak šiitskog islama).

Dok je priroda pokazivala zube, sapirući mi kišom znoj sa čela i gurajući blato pod točkove, izuzetno žilavi i nevjerovatno gostoprimljivi ljudi ove zemlje ugošćavali su me u svojim domovima. Od 28 dana koliko sam proveo u Tadžikistanu, 14 dana sam imao priliku biti njihovim gostom. Interesatno, u nižim dijelovima Tadžikistana, ovisno o tome ko bi me pozvao u dom, ta osoba bi naveče sa mnom spavala u gostinjskoj sobi.

Žene skoro nikako nisam viđao, već bi samo na prag donijele manti ili plov, tradicionalna tadžikistanska jela, a zatim se vratile djeci, kućnim poslovima i ostalim ulogama, koje im je tradicionalno patrijarhalno društvo dodijelilo.

Miješajući nabot, žuto-zlatni kristalizovani šećer i sipajući mi barem desetu šolju crnog čaja tog dana, najstariji bi započinjali priču o nekadašnjim vremenima. Služeći vojsku u bivšem Sovjetskom Savezu, većina je posjetila Mađarsku, Slovačku, Ukrajinu i druge istočnoevropske zemlje. Raspadom Sovjetskog Saveza, zemlja je zapala u građanski rat, i danas, 20 godina nakon rata, uslijed povlačenja pomoći koju su dobijali iz Rusije te poremećajem i nestankom bivšeg zagarantovanog tržišta, zemlja je postala jedna od najsiromašnijih na svijetu.

Jedinu soluciju većina vidi u odlasku u Rusiju na privremeni rad, gdje prestavljaju ono što njihova zemlja najbolje izvozi, to jest jeftinu radnu snagu. Gotovo 47 posto svih prihoda ove zemlje dolazi izvana – od Tadžika koji šalju novac kući.

Govoreći polurazumljivo, usta nikad do kraja otvorenih, ispod njihovih jezika bi “nasvoj” otpuštao svoj sedativni opijajući efekat i činio da bliža okolina poprimi odvratni miris te zelenkaste, sitno sjeckane duhanske mase. Pošto se ne može progutati, svako malo, domaćini bi, jedan po jedan ustajali i do maksimuma iscijeđenu masu ispljunuli vani te se potom vratili čaju.

Nevjerovatno je da mi ništa nisu dopuštali da sam uradim. Toliko gostoprimstvo mi je izazivalo osjećaj nelagode, pogotovo kada bi na moj pokušaj da operem svoj veš, žene dolazile i odnosile ga, te se vraćale nakon nekoliko sati sa opranim i iznad peći posušenim vešom.

 

Pobješnjela priroda

U planinama Pamira, ništa drugačija situacija. Međutim zbog mnogo oskudnijih uslova života, srdačnost i darežljivost kojom se ti ljudi ophode prema strancu je još upečatljivija. Ulazak u autonomnu oblast Gorno-Badaksan, (čitaj Pamir) je put preko željeznog mosta i bujičnih rijeka koje u dolinama ostavljaju nanose pijeska veličine omanjih sela.

Sve u tom okružju izgleda kao da je iza svake slijedeće, makadamske, prašnjave krivine, kraj svijeta. Kao i svaki početak, prvi tritisućnjak je bio brzopleto i bespotrebno nesmotreno prevaziđen. U jednom danu sam savladao visinu od 1.700 metara i oko 19 sati se našao na najvišoj tačci Haburabot prijevoja visokog 3.252 metra. Za pola sata mrak je trebao zamijeniti dan i umjesto da se skrasim, nastavio sam spust na suprotnu stranu prijevoja, ka dolini Darvuz, ka Afganistanu.

Pod svjetlom čeone lampe, nadao sam se da će se uskoro sa strane ukazati dva metra ravne plohe gdje mogu šator razapeti, međutim, cesta je pratila vijugavi strmi kanjon rijeke, ne dopuštajući neopreznost. Nakon sat vremena, i dalje sam se spuštao i uskoro počeo prolaziti kroz razgrnute hrpe snijega visine trospratne kuće. Kao i million puta prije, kada bih se doveo do ruba živaca i stvarnog nepoznavanja okolnosti i informacija koliko bi ovakva situacija mogla trajati, počele su mi navirati misli kako je sve bila loša ideja, zašto mi je to trebalo i konačno, da je ovo zadnji put da sam ovako nešto uradio.

Tišinu su prekinuli dobro poznati tupi zvukovi udaraca stijena o zemlju. Cesta je sve češće bivala ispresijecana komadima kamenja veličine fudbalske lopte, a šišteći zvuk pijeska koji curi sa stijena uokolo je postao konstantan.

Nakon što me je kamen veličine šake pogodio u lijevu nogu, gore pomenute crne misli su me preokupirale i muka od svega narasla do želje da sve bacim u ključajuću, bučnu rijeku ispod, koju niti vidim, niti do koje svjetlo može dobaciti. U mrklom mraku, mahnito sam tražio bilo kakvo udubljenje u stijeni i konačno naišao na polupećinu u koju sam se istog trena sklonio od sve češće padajućeg kamenja.

Iza ogromnih planina u tom uskom kanjonu u kojem se nebo jedva naziralo, u daljini je sijevalo i grmilo, a na svoj odjeći koju sam imao i opremi za spavanje, želuca napunjenog hljebom i medom, od silnog umora sam zaspao uprkos svoj buci pobješnjele prirode.

Ono što me u zoru dočekalo, a što se pod okriljem noći skrivalo, jeste prizor ljudske istrajnosti koji je kroz prkosnu tvorevinu prirode utrao nemoguću cestu, dokazavši da je i sam stvoren od istog materijala – prkosa.

Ispred mene su su pružale doline koje će me nakon par dana odvesti do visina gdje je život poistovjećen sa riječju borba.

Do slijedeće avanture, neka umre smrt.

Izvor: Al Jazeera

Related Posts

No Comments

Leave a Reply

*