Singapur, Malezija i Tomica

Slijetanje, metro i dvije stotine koraka do najjeftinijeg hostela koji sam mogao naći. Pronalazim i hranu u rasponu tri do četiri KM po ručku. Dijeleći misao sa sobom, konstatujem “toliko o najskupljem gradu na svijetu”! Pored ostalih stvari koje jesu skupe, ono što je ustvari najskuplje u tom gradu, su prostor i nekretnine. Još jedino nebo i visina nemaju cijenu. Zato se Singapur i širi – u visinu. To je i razlog zašto me moji prijatelji Patricia, a ni Si Hao, nisu mogli ugostiti. Oboje još uvjek žive sa roditeljima.

Koračam glave uperene u nebo dok idem da se nađem sa Patriciom. Sunce vidim još samo kao odsjaj na blještavim staklima nebodera koji mi zaklanjaju pogled u svim smjerovima. Do tada sam samo znao da se Singapur nalazi u Aziji. Međutim, vidjevsi Aziju, postalo mi je fascinantno da se u tom metežu, kao potentni tartuf iz truleži lišća, rodio on. I ne samo to, on i dalje raste. Koliko različitih nacija živi na ovom otoku i šta su sve oni uspjeli izgraditi. Nisam znao jesam li u Italiji, Engleskoj, Indiji ili New York-u. Bijeli mramor crkve koja ambijentalno ne pripada tu, nalazi se preko puta mirnog vodenog kanala, a na ulici do kanala, u bašti sjede Britanci. Piju pive i glasno se šegeču. Odložena poslovna odijela na visokim stolicama bara i zgrade na suprotnoj strani od one gdje je crkva, kao njujorški Wall Street. Indijska jeftina radna snaga vari konstrukciju bašte novog kafića koji će da ugosti nove biznismene iz Kine, Evrope i bilo kojeg dijela svijeta tj. svakog onog ko se pojavi sa svježim novcem i idejom.

i-phone nation, Singapur

Životni stil građana ove zemlje je dosta intenzivan, ali je i razvoj isti takav. Sa podsmjehom bi napominjali kako i te male količine pitke vode sto imaju, obnovljivom tehnologijom procesuiraju i proizvode “novu” vodu. Zatim, istu tu vodu izvoze Maleziji koja ima toliko izvora pitke vode da ne zna šta da radi sa njom!

Iz ugla struke, iz koje moj stav o zaštiti okoliša i zdrave životne sredine u velikoj mjeri i dolazi, dostignuća su fascinantna. Cinjenica da je to jedino mjesto od Bliskog Istoka, preko Centralne Azije pa do Indokine, gdje sam se mogao napiti vode sa česme, je nevjerovatna.

Za vikend, na umjetno napravljenom parku koji se nalazi iznad nivoa grada, stilovi i moda kakvoj bi se mi u Bosni, savitljivog mentaliteta kao nakovanj, nenaviknuti na novo i drugacije, sa osmjehom obazreli. Istim takvim sam se i ja podsmjehnuo na svijetleće zečije uši na glavama djevojaka, te šorceve sa zečijim repovima. Pogled mi se zakovao za ono sto tehnološki napredak jedne zemlje, valjda neminovno vuče za sobom.

Mini akumulator i kao u bajci osvijetljena piknik deka, baca sjene zaljubljenog para. Preskačući ih, oni koji puštaju zmajeve, ne remete tu slijepu ljubav koja doslovno ne vidi ništa oko sebe. U suštini, niko niti gleda, niti vidi išta oko sebe. Svi su u svom svijetu i još ih samo pokemoni za kojim svi trče okolo, spajaju i isprepliću im puteve. U neka doba jutra, u koloni jedan iza drugog, asfaltnom cestom brzim hodom jure skauti. Obučeni u maslinasto zelene izviđačke odore, sa kompasima u rukama, treniraju svoje vještine u betonskoj džungli! I na to sam nabacio kez. Tri dana ovog grada mi je bilo dosta. Preskup da bih uzivao u onom za šta mislim da je dobar, napuštam ga u smjeru nešto zelenije Malezije.

Autobusom za petnaest KM prebacujem se u Kuala Lumpur. Istu noć stižem na festival folklora i tradicije. Moja domaćica na couchsurfingu je ustvari on. Didie radi na Malezijskoj nacionalnoj televiziji kao profesionalna šminkerica. Bez estetskih zahvata i fizički očigledan muškarac, našminkana i sređena, svime odaje ženu u pogrešnom tijelu. U susjednom Tajlandu, broj trans osoba je veoma veliki. Okružen nacijom koja je čitav spektar drugačijih ljudskih osobina u mnogo većoj mjeri nego većina zemalja prihvatila, lako je bilo prevazići i zaostale mrve vlastitih predrasuda.

I Kuala Lumpur, baš kao i Singapur, nakon tri dana unijeli su nemir u mene. Toliko veliki gradovi sa mogućnošću svega, a opet, zbog nedostatka novca i neke tjeskobe, sprječavaju me u svemu. Ljudi zavijeni mrkom sjenom svakodnevnih obaveza, prelijevaju mi svoju nervozu te mi ni čitanje knjige u prelijepom parku nije ni približno opuštajuće kao ista radnja na pustom autobuskom stajalištu usred nedođije. Taj nemir mi nameće pitanje “šta ja radim ovdje”. Još iste večeri trećeg dana, javljam Didie da se neću vraćati kući nego da idem na let za Tajland.

Batu pećina nadomak Kuala Lumpura

Tako, nakon sedam dana u tom izbjeglištvu u nekim od najimpresivnijih gradova svijeta, vraćam se na Pukhet, a potom autostopom u Bankok u kojem imam svrhu bivanja. Odmah apliciram za Vijetnamsku vizu. Tim potezom skraćujem kilometrazu koju bih morao preći da sam je vadio u Vientianu, glavnom gradu Laosa.

U međuvremenu, srećem se i sa prijateljem Martinom, Argentincem sa Italijanskim pasosem. Lutalica za života, po nebrojeni put je u Tajlandu. Njegova lutanja su našla svrhu. Antikvitete iz najudaljenijih dijelova svijeta, moguće je kupiti u njegovoj radnji u Italiji. Od toga dobro živi, a putovanja se nije morao odreći.

Na dan polaska na put, nakon više od mjesec dana odmora, nalazim se i sa Tomicom. Dobrim starim Tomicom iz prvog dijela priče sa Tajlanda. Predlaže mi posao u đačkom kampu na tri sata vožnje udaljenosti od Bankoka. Moj je zadatak biti učitelj engleskog. Nikada nisam bio učitelj ničega.

Prihvatam.

Više nego posao, dočekao me plaćen odmor u resortu i zabava. Ono što se platiti ne može  jeste zarazna dječja energija. Tomica nije lagao. Njemu je ovo drugi kamp. Upravo mi je o tome i pričao. Četiri dana energije, timskog rada i zabave bez premije. Stekao sam prijatelje koji su iz Bankoka a rastanak sa djecom je u stomaku ostavio osjećaj koji ostaje nakon napuštanja ljudi koji su srcu prirasli. Dogovor je pao i sa jednim iskrenim drugom iz Varaždina. Sljedeći susret je na varaždinskom Špancir festu.

Otok Pukhet, Tajland

Punih baterija, spreman sam bio za konačni polazak. Kralj je preminuo trinaestog oktobra 2016. godine. Tacno na tri sata pošto sam ja napustio Bankok. Taman toliko da nisam vidio uplakana lica i kolone auta koji su se stvorile pri ulasku u grad. Svi žele biti na posljednjem ispraćaju. Na cesti, još samo ljudi u crnim ili bijelim odjevnim kombinacijama skreću mi pažnju na ono sto će biti promjena stoljeća u životima Tajlanđana. Kralj Phumiphon je bio, i ostao omiljen u narodu. Na posljednih sedamdeset kilometara pred granicom sa Kambodzom, po ko zna koji put spavao sam u hramu. Neveče, pridružio sam se molitvi za kralja. Nakon toliko vremena provedenog u Tajlandu, jedan mirisni štapic i jedna svijeća, za sad – već našeg kralja.

Do slijedeće avanture, neka umre smrt.

U zemlji čudnih običaja

Jedna rijeka i most iznad nje dijele i spajaju dvije države. Tek nekoliko desetaka metara nakon granice, tajlandska cesta dobija linije, a raskrsnice semafore. Kao prelazak u različitu vremensku zonu.

Grad Tak sam u mislima mogao smjestiti u bilo koji dio Evrope, ali ne i Aziju. Koliko sam se ja iznenadio u kojoj je mjeri Tajland razvijeniji u odnosu na prethodne posjećene zemlje, toliko su se drugi turisti u hostelu čudili, da ja za ovaj gradić tvrdim da je razvijen.

Međutim, samo prisustvo prodavnica sa osnovnim potrepštinama bilo je dobitak o kojem sam sanjao prošlih mjeseci. Izuzev glavnih gradova zemalja koje sam posjetio, u prodavnicama onih manjih nije moguće naći gotovo ništa.

Pretrpane slatkišima, sokovima kriptonitskih boja i stvari poput vakumiranih kokošjih kandži te drugih lokalnih grickalica, za sebe nisam mogao naći niti jedine probavljive stvari. Hrana poput paste, ribe ili neke druge koju bih mogao na brzinu pripremiti – nije postojala.

Tu je pijaca i sve potrebno za jelo nalazi se na štandovima. Lokalci kuhaju na ulici, i hrana je jeftina i ukusna. To je i jedan od razloga zbog kojih po ulasku u Indiju pa nadalje više nisam kuhao. A Tajland! U Tajlandu sam mogao naći sve. Supermarkete, prodavnice ali i jeftinu uličnu hranu.

 

U hostelu sam sreo Tomicu. Po upoznavanju, a nakon par izgovorenih riječi na engleskom, razgovor prekidam pitanjem također postavljenim na engleskom. “Odakle si”?

Nepogrešiv ton našeg čovjeka intuitivno me trznuo nakon četiri mjeseca neslušanja te muzike za uši – sopstvenog jezika. Ubacujući riječi engleskog u razgovor, smijali smo se toj karakterističnoj posljedici putovanja. Uvijek sam se smijao gasterbajterima i njihovoj sklonosti ubacivanja stranih riječi. Sada sam si zvučao kao jedan takav.

Prije nepunih godinu dana Tomica se zaputio autostopom iz Hrvatske u, kako on to kaže, “međuzemlje”. U biti, strogog cilja osim ceste i nema. Australija se provlači u rečenicama ali ništa sa sigurnošću.

U priči nailazimo na ista svjedočenja iz istih zemalja koje smo posjetili. Razlog tome jeste isti stil putovanja – na divlje. Sunčani, nasmijani i opušteni Tajland obojica doživljavamo na isti način, tj. kao bazu za dobar odmor. Planovi nam nagovještavaju ponovni susret. Za sada, on ide sjeverno, ka planinama Chang Maija, a ja južno, ka moru i Bankoku.

Put uz granicu sa Mijanmarom je divljina koju još samo put presijeca. Dan vožnje dalje, rijetke kuće uz cestu i ljudi u njima, prvi su susret sa tajlandskom gostoljubivošću. Iznenadio sam se vidjevši na dežurnoj kabini cestovne policijske stanice, znak “stajna točka za bicikliste”.

Besplatan internet, toalet i kabina za tuširanje, voda za piće, te kada bih stigao u vrijeme ručka – i ručak sa njima. Nije ni čudo zašto turisti vole Tajland. Kako privatno, tako i službeno u turizmu, ti ljudi se uvijek smiju. Uzvraćen osmjeh i par riječi koje sam naučio otvorili su mi sva vrata.

Uskoro sam naučio da se vrata budističkog hrama ustvari nikada ni ne zatvaraju. Prvi put je bio slučajan i djevičanski. Sunce što je već dodirnulo vrhove krošanja u svom nezaustavljivom odlasku, dalo mi je znak da je vrijeme da napustim krcatu cestu. Skretanje na lijevo i još kojih par stotina metara, i asfaltnu uskoro zamjenjuje šljunkom posuta cesta.

Sa strana posvuda nasadi meni nepoznatog voća. Nigdje prilike za razapeti šator. Međutim, putu se prepuštam potpuno. Vjerujem kao i toliko puta do sada da će me dovesti!

 

Nagrada za vjernost još nikada nije izostala. Uskoro sam doplovio do hrama. U dvorištu, kao najavljenog gosta, dočekali su me monasi. Sa metlom u ruci, najstariji od njih mi je pokazao na čistinu između stabala. Tamo sam razapeo šator. Daleko od ceste i bilo kakvog izvora buke, spavanje je bilo kao iz bajke.

Udarac bubnja trznuo me je iz sna. Zvuk naglog zaustavljanja drvene palice o kozu doboša. Bam, bam, bam, ba ba ba. Krilo šatora mokro je od kondenza. Lijepi se po mojim ramenima dok izvirujem van. Na polovnoj mjesečini zaklonjenoj oblacima, silueta ćelavog monaha stoji i udara o bubanj.

Pola četiri je ujutro. Podsjećam se da sam u hramu i uspijevam ponovo zaspati. Ali ne zadugo. Ponovno udarci. Drugi put odzvanja metalni gong, a protagonista se nakašljava u zvučnik. Molitva na svetom Pali jeziku koji se još samo koristi u liturgijske svrhe je ujedno i alarm.

Pet je sati i hram se budi. Nepoznat čovjek mi otvara šator i mimikom mi pokazuje na akt jedenja. Pridružujem se šestorici monaha i istom broju hranitelja u hramu. Na jednoj strani prostrane prostorije, na uzdignutom podestu pokrivenom crvenom čohom, sjede monasi. Umotani u  narandžaste budističke toge, micanjem usana ponavljaju ono što jedan od njih na glas izgovara.

Nakon polusatne molitve, doručak je mogao da počne. Raskolaćenih očiju sam gledao pladnjeve sa kojih su monasi uzimali hranu i stavljali u svoje posude. Jedanaest pladnjeva sa hranom kao iz snova, zatim voćem i poslasticama, kružile su od monaha do monaha dok potonji nisu izabrali šta žele.

U drugim budističkim zemljama, sukladno tradiciji i ne toliko imućnim kao Tajland, monasi svako jutro sa posudama u obliku srca u rukama, idu na ulicu i skupljaju hranu koju im narod daje. U Tajlandu, u većini hramova, volonteri bi ujutro u džipovima dovukli pregršt hrane koju bi hranitelji aranžirali za monahe. Nakon sto bi monasi izabrali, sav ostatak gozbe, mogli su da uzmu hranitelji.

Često sam napuštao hramove sa više hrane nego što sam mogao ponijeti.

Još češće sam ponio lijepe uspomene. Nerijetko sam susretao monahe koji studiraju i znaju engleski jezik. Dok neki planiraju napustiti monaški red i potražiti zaposlenje i nastaviti život kao većina ljudi, interesantniji su oni koji sa diplomom planiraju učiniti – ništa!

Dobrota mojih sagovornika i njihov pogled na svijet me je postidjela. Završiti fakultet iz čiste znatiželje i ne imati želje da se to znanje unovči, pokazalo mi je drugačiju životnu filozofiju. Tapšući se u prsa, u predjelu srca, mladi monah je ponavljao “da je Buda držao da je učenje dio života monaha” i da je on sretan tu u hramu i da ga ne želi napustiti.

U Tajlandu, Kambodži i Laosu sam proveo mnogo vremena u hramovima. Jednom kada sam saznao da je u hram primiti putnika uobičajeno, stalno sam se vraćao toj najlakšoj verziji iznalaženja prenoćišta.

Čim bih se pojavio na kapiji, neko od prisutnih bi mi pokazao na glavnu prostoriju hrama. Zanimljivo je to da mi je bilo ko od prisutnih mogao dozvoliti da tu spavam. Razlog je taj što hramovi i jesu tu da služe čovjeku. Nekada bi to bila djeca, tj. novaci monasi ili čak neko od građana koji bi se našao tu u datom momentu po bilo kom osnovu.

Tajlandski običaji

Oni koji su mogli pričati engleski učili su me običajima. Dijete se nikada ne dodiruje po glavi. Glava je najviši i najsvetiji dio ljudskog tijela. Centar spiritualnosti koji ukoliko se dira može dovesti do narušavanja ravnoteže te odraziti se čak negativno na dijete.

Uvijek skidaj cipele pri ulasku u hram. Ne nudi monahe hranom osim kad je vrijeme za jelo, a to je dva puta dnevno. Sjedeći ili ležeći, nikada ne okretati noge prema nekome. Veoma je nekulturno.

Spavajući u hramu, uvijek bi me ispravili i vreću za spavanje okrenuli sa nogama prema izlazu, a glavom prema Budi. Međutim, nisu me morali podsjećati, niti su to od mene tražili, ali bi osmjesima pokazali koliko im je drago kada bih im se pridružio u čišćenju hrama. Toliko sam im se barem odužio.

U Bankoku me čekao moj stari drug Dimitris. Grk, čiji su me roditelji ugostili u Grčkoj vidjevši da spavam u parku. To je bilo 2014. godine, na mom putovanju u Uzbekistan. Sada Dimitris radi kao učitelj engleskog jezika i još par stvari oko kojih se vrti njegov biznis u Bankoku. Osmjeh, prva večera i podsjećanje na dane u Aleksandroupolisu najavljuju mi da sam došao u mjesto koje pored vlastite u BiH, najbliže mogu osjećati kućom.

Uskoro, miris svega što smisao znači, na ramenima donosi Maja.

Tijelu poznate konture tijela i zagrljaj na aerodromu, kao “klik”, govori da je posljednji kvadratić Rubikove kocke legao na mjesto. Sve boje su u paru i jednom u mom oku, više ništa ne može da uništi taj sklad. Šaputanja konačno zamjenjuju višemjesečne dodire tastature. Robotizovani glas pri sporom internetu sada je prošlost. Ona je tu, osvjedočena mirisom, dodirom i pogledom.

 

Bezglavi turista

Odriješen obaveze da planiram, odluke ostavljam u njenim rukama. Pusti otoci, plaže zlatnog pijeska, džungle ili pak krcati klubovi, šta god. Petnaest dana sam želio biti bezglavi turista.

Obreli smo se na jug Tajlanda i gradić Ao Nang. Van sezone i polupustih plaža, ali ipak ljudi dovoljno prisutnih da sve funkcioniše, mjesto je bilo savršeno. Svemu onom za šta nisam imao vremena na turbulentnoj cesti, trebalo se prepustiti sada. Planinarenje, motori, kajak i izlasci.

Dok je naš crveni kajak sjekao valove po okolnim uvalama fascinantnog Krabi zaljeva, kao iz fantazije, plaže poznatih holivudskih blockbuster uradaka ostale su nešto dalje na otvorenom Andamanskom moru. Skrojena po potrebama klasičnog turiste, ova zemlja posjeduje sve.

Maju iznenađujem svojim pregovaračkim sposobnostima. Jedinoj stvari za koju sam još preuzimao vodeću ulogu. Cjenkanje i azijska pronicljivost su mi ušli pod kožu. Koliko zbog novca, toliko još više zbog likovanja nad dobrim dogovorom i artikulacione borbe ograničenog govora, cjenkati se izuzetno me veseli.

Došlo je vrijeme rastanka. Maje i mene, i mene i Tajlanda. Viza sa duplim ulaskom je značila da moram izaći iz Tajlanda i ponovo ući. Odlučio sam se na jeftinu avionsku kartu do Singapura. U jednom smjeru. Za povratak ću vidjeti! Na zadnji dan važeće vize napuštam Tajland. Biciklo ostavljam kod Dimitrisa i odlazim iz te vječno nasmiješene zemlje.

Do povratka, neka umre smrt.

Putovanje kroz Mijanmar: Vozi, slikaj, bježi

Bicikl sam sastavio još unutar aerodroma, pošteđen vlage i gužve koja je čekala vani. Petnaest minuta vožnje i prolazim ispod znaka “Dobro došli u Yangon”. Vrijeme u Yangonu katastrofalno i deprimirajuće. Kiša pada bez prestanka. Pauzu sam sa dva produžio na tri dana.

Osim posjete glavnim pagodama – hramovima, grad nisam ni istražio. Na posljednjem spratu hostela utonuo bih u stolicu i iz kafeterije, kroz mlazove vode što se slijevaju niz staklo, gledao na crno-zelene krovove grada. Pod svakom nadstrešnicom datum gradnje zgrade. Plijesan i mahovina progutale su originalne boje kolonijalnih građevina.

U posljednjih 50 godina ova država vidjela je mnoge promjene. Nakon Drugog svjetskog rata, nedugo nakon stjecanja nezavisnosti od Britanaca, državom je zavladala vojna vlada. Većina naziva koje su Britanci dali za kolonijalnih vremena promijenjena je tokom osamdesetih godina. Tako je i ime države iz “Burma” promijenjeno u Mijanmar.

Također, ime glavnog grada Rangoona promijenjeno je u Yangon, a ubrzo zatim i većina birokratije prebačena je u novoizgrađeni grad Naypyidaw, koji je i izgrađen s namjerom da postane glavni grad. Iako bez titule, u svakom drugom pogledu Yangon je još najveći grad i glavni ekonomski centar države.

Miris jugoistočne Azije

Jednom kada sam se našao na ulicama ovog grada, zapljusnuo me miris jugoistočne Azije. Kiseli miris ribljih supa, živa ili poluživa izmrcvarena morska bića u stiroporskim kutijama ograničili su izbor mog menija. Mom neutreniranom oku i nerazvijenim čulima sada je nedostajala indijska kuhinja. U činiji: morske trave, račići i pregršt plodova koje ne raspoznajem. Ukus nije ni upola loš koliko izgleda, međutim, totalno drugačiji od ičega što sam jeo na Mediteranu.

Kad sam vidio da se vrijeme nema namjeru mijenjati, zavrnuo sam nogavice i zagazio u bujicu, a zatim i na svog metalnog druga. Na cesti automobili staju na crvenom svjetlu, nema glasnih sirena, i začuđujuće – nema motocikala, tog zaštitnog znaka Azije.

Zakon o zabrani vožnje motocikala nastao je 1989. godine, nakon incidenta u kojem su dva dječaka, vozeći uporedo s VIP-vozilom generala vojske, rukom napravila gestu kao da pucaju iz pištolja. Od straha da bi se takvo nešto moglo obistiniti Vlada je zabranila motocikle u Yangonu.

Život na dva točka

Tek po napuštanju grada život na dva točka ponovo zamjenjuje onaj na četiri.

Kao i sa svim igrama na sreću, prve noći pratila me početnička sreća. To je ujedno i jedina noć kada lokalno stanovništvo nije zvalo policiju. U Mijanmaru je strogo zabranjen boravak turista bilo gdje osim u licenciranim hotelima. Na ovaj način Vlada osigurava da novac koji platite za spavanje ide njima, a ujedno imaju uvid u to kuda se stranci kreću. Ured za promociju turizma izdao je 2011. godine i naredbu svim nivoima lokalnih vlasti i policije o “zaštiti turista” i “nepotrebnog kontakta” između potonjih i lokalnog stanovništva.

Ako razgovor ide u pravcu politikanstva, lokalno stanovništvo rizikuje i kaznu zatvora.

Za mene, kao i za sve koji putuju biciklom, ovo je prava mentalna bomba. Prvi razlog zašto i putujem biciklom jest da bih upoznao ljude i kulture, a drugi da nisam ograničen gradovima, hotelima i da mogu razapeti šator kako na najbizarnijem, tako i na najromantičnijem mjestu.

Preostale dvije noći koje sam proveo u južnom dijelu ove zemlje bile su katastrofalne. Pored kiše, strogoće zakona i dosadnih nepreglednih rižinih polja kroz koja vozite, ljudi su jedini koji su me držali na površini te poplavljene zemlje. Iako bi me ugostili da spavam u njihovom dvorištu, noć bi se završavala dolaskom policije.

Pravilo kojem su naučeni jest da, ako vide stranca da kampira, dužnost im je o tome obavijestiti vođu sela. Vođa sela bi došao i zatim pozvao lokalnu policiju, nakon čega bi lokalna policija pozvala imigracionog policajca, koji jedini govori engleski jezik. Domaćini bi mi se izvinjavali jer često nisu ni znali kakve će posljedice poziv vođi sela imati.

Raspodjela moći

Međutim, vođe sela dobro su znale. Oni su bili beskompromisna najniža stepenica u tom sistemu raspodjele moći i bez direktnog pogleda u moje oči obavljali polusatne pozive nadređenima.

Nekada, dok pijem čaj u restoranu uz cestu, jedan takav bi mi prišao i pitao dokle danas idem, ustvari misleći “gdje ćeš spavati”.

Vrlo lako bi ih prepoznao na osnovu nokta na malom prstu, nepogrešivom simbolu vlastele u Aziji. Oni koji su imućniji pustit će nokat na malom prstu da naraste do nesagledivih razmjera. Time se pokazuje da dotični ne radi u polju jer bi se takav nokat slomio.

Jedne noći, nakon okupljanja 12 starješina, od kojih su nekoliko domaćini, pola vođe tog i ostalih sela te ostatak policija, ovi potonji me po dužnosti odlučuju ispratiti do najbližeg hotela. Vozeći se iza mene u devet sati navečer kao pratnja na mostu koji razdvaja dvije provincije, policajci staju i izvinjavaju se zbog svega, govoreći kako im je to dužnost. Pokazujući mi niz cestu, još samo očima govore – nakon mosta radi šta hoćeš.

Ovaj i mnogo drugih primjera ostavili su mi ljude Mijanmara u veoma lijepom sjećanju. Ponuditi čaj i jedva razumljiv razgovor geste su koje znače mnogo i brišu sve one negativne stvari jedne zemlje.

Problem sa spavanjem nije problem kad bi bilo dozvoljeno da spavam u lokalnim konacima, čija je cijena nekoliko dolara. Međutim, spavati u hotelu od 40 dolara pogubno je za moj budžet. Jedna noć u takvom hotelu kao deset je noći u hostelima svih drugih zemalja jugoistočne Azije.

Putovanje vozom

Nakon tri dana nespavanja, sakrivanja i sličnih scenarija odlučujem sjesti u voz.

Vozom sam se prebacio do grada Meiktila. Polica prozora kancelarije željeznice crvena je od šrapnela kondukterovog sukrvičastog ispljuvka paana. Baš završava polusatni razgovor o tome kako će meni izdati kartu. Četvorica su već regrutirana u vezi s mojim pasošem i dvadeseti put provjeravaju i pitaju: “Bosnia and Herzegovina?”

Nakon još jednog klimanja glavom opet se zadubljuju i nesigurno prelistavaju s prve na onu stranu gdje je viza i obratno. Konačno, karta je u rukama i kidam sjeverno.

Iza sebe sam ostavio tamno nebo i poplavljena rižina polja. Vožnja mijanmarskim željeznicama nešto je posebno. Uskotračna pruga, koja nije popravljana od momenta kada su je izgradili, zbog neravnina je prijetila da izbaci voz iz šina svakog trena. Kad bi poskakivanje počelo, svi putnici kupea ustali bi i kao na trampolinu, zajedno s prtljagom, poskakivali dvadesetak centimetara u zrak. Za dolar više platio sam klasu više i nisam bio ni svjestan kolike sam se patnje poštedio. U drugoj klasi klupe napravljene od drveta nevjerovatno su neudobne i sa žaljenjem sam posmatrao grčevite izraze lica putnika tog kupea kad bi poskakivanje počelo.

Sljedećih deset dana, vozio sam sa uživanjem i izuzev u gradu Baganu, sedam dana uspio bez problema kampirati na divlje i ciganjenje. Par puta je bilo veoma interesantno. Sasvim neuobičajeno ponašanje za burmanca, vjerovatno vlasnik hotela ili neki drugi vladin službenik, sa predvečerjem bi se pojavio u automobilu, i vozeći uporedo, započeo razgovor te nudio da svratimo na kafu u obližnji restoran kraj ceste. Kada bih odbio ponudu, neminovno nakon dvadeset minuta, na motoru i u potkošulji, vidno nadignuti iz udobnih kreveta pojavili bi se policajci na motoru i zaustavili me. Pitanja poput gdje idem (čitaj “gdje spavaš”), i mnogostruko ponavljanje “jesam li siguran da mi ne treba pomoć da me isprate do najbližeg hotela” bi se završila njihovim odlaskom na moje uporno objašnjavanje da mi je sasvim dobro i da polako sam idem ka hotelu. Nakon što bi po mrklom mraku prošao kontrolnu tačku lokalne policije, poslije kilometar voznje, skrenuo bih sa ceste i kroz šumu se vratio unazad tik iza same kontrolne kućice.

Potom bih iz mraka gledao kako me nedugo zatim, na motociklima i sa baterijama, odlaze tražiti niže uz cestu, gdje su mislili da sam razapeo šator. Vraćali su se praznih mreža, ni ne sluteći da sam im upravo iza leđa.

Svaka noć kampiranja “na divlje” odvijala se bez upotrebe bilo kakvog svjetla. Vagao sam koliko je sve to vrijedno posjete ovoj zemlji. Gazim kroz travu do koljena i kroz trnje iz petnih žila guram bicikl, koji se na takvom terenu ponaša kao suho željezo. Prebacujem težinu bicikla na kvadriceps desne noge i u jednom koraku prevalio sam preko plitke kaljuže.

Razmišljam kako će me jedna od desetina mijanmarskih otrovnica zveknuti po nogama i kako će se Bear Grylls pojaviti u sljedećoj epizodi Discoveryjevog programa i na primjeru mrtvog Bosanca nabrajati šta sam trebao uraditi, a šta ne. Sve mi se to motalo po glavi do sutrašnjeg izlaska Sunca, kada bih likovao nad povoljnim rezultatom. Dan bi izbrisao nervozu noći i sve bi kretalo ispočetka.

Susret s Evropljanima

Konačno sam dospio u Bagan. Na ulicama kraljevskog grada nekadašnjeg moćnog Paganskog carstva sreću se Evropljani, restorani tradicionalnih receptura s više paralela i lokalci koji pričaju engleski. Kao i svi ostali turisti, ustajem u cik zore i odlazim na jednu od hiljada pagoda da gledam izlazak Sunca. Odabirem starinu koja se čini skoro pa neokupirana i nalazim šest osoba. Zatečen, saznajem da se na drugim pagodama skupi i po stotinu ljudi. Neki su pagodu na kojoj smo se nalazili našli nakon nekoliko dana slikanja tuđih silueta na drugim lokacijama.

Od spektakularnog izlaska Sunca svejedno nije bilo ništa. Cirusi su se razvukli po svijetloplavom nebu, a moja kamera, bez mogućnosti da uhvati takav trenutak, riješila me nervoze kakvoj su se drugi predavali. Kržljavo Sunce ipak je bacalo dovoljno svjetlosti da sjene pagoda ispod nas zaplešu svoj hiljadugodišnji ples. Prema zapadu crvene cigle stotina stupa ističu njihove šiljate vrhove. Zvuk apsolutne tišine u trenutku nastupanja dana i miris svježine jutra ponijeli su misli nezaustavljivo i daleko od mene. Koliko ljepote u jednom pogledu! Kao i uvijek u takvom trenutku, jedini žal jest to što ostaje nepodijeljena i samo u meni.

Još jedna noć u toj oazi bez restrikcija, gdje su ljudi sa čuđenjem slušali o svim pravilima misleći da izmišljam stvari i ujutro točkovima kroz pijesak param ka sjeveru. Za tri dana vožnje dospijevam do divovskih statua Bude kraj gradića Monywe. Najveća statua Bude u ležećem položaju na svijetu nalazi se tik ispod druge, 116 metara visoke statue Bude u vertikalnom položaju. Nedavno izgrađeno zdanje, jedino fascinantno veličinom, trebat će još nekoliko stotina godina pod suncem, prašinom i ljudskom nogom da bi dobilo ispolirani sjaj upotrebe i vrijednosti.

Rani start, jača vožnja i u kasno popodne sam u Mandalayu. Odlučujem da čak neću ni spavati u gradu nego odmah pokušati uhvatiti voz za jug Mijanmara i dalje autobusom ka granici s Tajlandom. Tek što sam se popeo na prvi sprat željezničke stanice i odmah me produžene ruke autobusnih kompanija u obličju poslovnih agenata koji pričaju engleski odgovaraju od voza nudeći jeftinije, ugodnije i sve ono što voz nije. Željezni rukohvat, na koji se jedan od njih naslonio, počinje se ljuljati zajedno s njim, a žene vrišteći trče napolje.

Razorni zemljotres

U nekoliko sekundi žilavi Burmanac već je van željezničke stanice i maše mi rukom vičući: “Zemljotres, zemljotres!” Tek kad sam se zadesio van zgrade, vidio sam kako se prozori sami otvaraju i pomjeraju u ritmu i prestravljene ljude na ulici. Zemljotres jačine 6,8 stepeni po Ritchterovoj skali upravo je pogodio državu, a ja sam ga jedva osjetio. S obzirom na to da sam tek sišao sa bicikla, mislio sam da su mi noge umorne i da se od umora tresu.

Razmišljam kako onakva stara pruga to nije preživjela, a i da jest, glasine o drugom, popratnom zemljotresu koji se očekivao dodatno su me razuvjerile u vožnju vozom. Odlučujem igrati na sigurno te idem za agentom na motociklu prema autobuskoj stanici.

Dok ga pratim vozeći bicikl kroz traku namijenjenu motociklima i biciklima, 15 metara ispred nas hrskavi zvuk sudara skreće mi pažnju. U traci za automobile auto je udario u kamion sa gomilom praznih kanistera, na čijem su vrhu sjedila dva mladića.

Tupi zvuk udarca o beton i mladićevo već nepomično tijelo, u pokušaju da ga izbjegne, auto polovično gazi. Kamion iza automobila bez uspjeha pokušava isto, ali nakon prelaska sa svojih šest točkova ostavlja nago tijelo na ulici.

Urezujući nokte u guvernalu od straha i nevjerice, osjećam krv kako bije od uzbuđenja i užurbanog razmišljanja. Ne stajem. Vozim dalje i u trenu sve teorije kojima sam se vodio padaju u vodu.

Osjećaj nedodirljivosti i plasta sreće spao je kao strgnut tornadom. Široko otvorenih očiju pratim podignutu ruku agenta na motociklu u masi drugih i dolazim na stanicu. Jedan dolar provizije za njegov trud i kupujem kartu u jednom pravcu.

Jug i Tajland. Kasnije na internetu saznajem o ljudskim žrtvama zemljotresa i o tome da mnogih pagoda na kojima sam prošle sedmice dočekivao jutra više nema!

Život je jedan, živi ga, Fikreta!

Do sljedeće avanture neka umre smrt!

 

 

Deja vu Indija

indija1

Gomila koja ne trepće dok gleda u mene, mi govori da sam ponovo u Indiji. Predio je isti sa obje strane rijeke. I one nepalske, i one indijske. Rižina polja ustupila su mjesto svjetski poznatom indijskom čaju. Niske plantaže grmlja crnog čaja pružaju se u dugačkim nizovima i ostavština su kolonijalnih vremena. Nešto sjevernije se nalazi i Darjeling. Tokom kolonijalnih vremena, ovaj grad je bio sanatorijum za engleske vojnike. Smješten podno Himalaje, okružen poljima indijskog čaja i uz planinsku prugu koja vodi do njega, ovaj grad je od nastanka pa do danas ostao neizbježna stajna tačka većine turista koji se zadese u ovom dijelu svijeta.

Mene put ipak vodi južno, ka Kolkati. Sa ogromnim čekićem u ruci, radnik željeznice izlazi van kontrolne sobe, i iz sve snage udara o čeličnu polugu obješenu o bambusovom štapu. Uz zvonjavu, rampa se podiže, a zadnji vagoni indijskog voza se gube u krošnjama visokog drveća. Oblak dima prati nestrpljivu gomilu koja se skupila na pruzi. U isti mah, kao po naredbi prestaju buljiti i turirajući motorima jure prema Siliguriju. Ja izabirem cestu, na kojoj do kraja dana jedva da susrećem vozila.

Pustom cestom kojom prolazim, privlačim poglede. Sa tih tijela sa kojih još samo glave vire iz vode, zamisljene oči se razvlače u široke bijele osmijehe. Sa rukama pod vodom, muškarci čupaju trsku, a žene je polažu po cesti. Već osušenu trsku, oni najmlađi komadaju i pripremaju za spravljanje užadi od njih. Svi rade. Dosta drugačija situacija poredeći sa dolinom Gangesa gdje su ljudi u velikim gradovima bespomoćni i prepušteni cjelodnevnom sjedenju i zurenju u ulicu. Iako glasi za najzloglasniju, najsiromašniju i najneobrazovaniju pokrajinu, u Biharu nailazim na ljude koji poznaju osnove engleskog i manje napasne od drugih dijelova Indije.

Indijska logika

Kod god je bio u Indiji, složit će se sa činjenicom o posebnostima indijske logike. Principi i način razmišljanja koji sve van tog potkontinenta dovodi do ludila, nekim čudom, za njih savršeno funkcioniše.

Na kraju svih isprobanih metoda i ideja, jedino mi je ostalo da djelam u istom pravcu kao i oni.

indija2

Vozeći biciklo, bezbroj puta dnevno mi se desilo da idući iza mene prvo uspore, zatim par minuta voze uporedo, a onda krenu sa pitanjima. Podrazumijeva se, pitanja su na hindi jeziku. Moje uporno “No Hindi” i mahanje rukom kao znakom da ga ne razumijem, njega opšte ne remete u upornom petominutnom ispitivanju. Gužva koju pravi sporom vožnjom, skreće pažnju i dovlači i druge da izvide sta se dešava. Konačno, progovaram i lupetam gluposti na bosanskom i objašnjavam pokazujući u svim smjerovima. Sagovornik, sa izrazom na licu koji govori kao da je shvatio sve nebuloze koje sam upravo izustio, smiješi se i odlazi zadovoljan.

Kasnije sam takvu logiku konzumirao bezbroj puta i činilo se da funkcioniše. Srezao bi ih i prije nego postave pitanje. U čudu bi gledao kako zadovoljno mašu glavom na dobijeni odgovor, a na njihovo nepostavljeno pitanje. Takav princip je odgovarao i njima, a meni pogotovo.

Primjera te logike je bezbroj. Od nuđenja vožnje rikšom, iako sam na biciklu do toga da je devedeset posto njih mislilo da biciklo ustvari posjeduje neki motor na koji se pokreće.

„Gost se tretira kao Bog“

Jedne prilike ponuđen sam da budem gost u jednom selu. Idući prema selu “domaćin” mi govori kako je njihova tradicija da se “gost tretira kao Bog”. U selu, upoznajem se sa njegovom porodicom ali nastavljamo dalje. Stajemo na samom rubu sela, na cesti koja vodi u polje riže. Domaćin mi pokazuje na blatnu cestu i objašnjava kako mogu razapeti šator tu i nadopunjuje se ponavljajući opet “kako se kod njih gost, tretira kao Bog”. U tome što govori, i onome što radi, on ne vidi nikakvu kontradiktornost.

Kada ne ovisite o toj logici, ona može biti iritirajuća i ne više od toga. Ali kada smjer kretanja, noćenja ili pronalaženje hrane ovisi o tome, postaje frustrirajuće.

Vozeći se, navikao sam na uzvraćene osmijehe lokalnih ljudi. Međutim ne i u Indiji. Djevojčice i starije žene uzvratile bi osmijeh, međutim one mlađe nikada. Generalno je rijetkost bilo vidjeti da se mlada Indijka smije.

Sistem kasti i ugovorenih brakova je još uvijek dominantan i gotovo siguran način ženidbe većine stanovništva savremene Indije.

Još prije mjesec dana, upoznao sam Indu. Mladu Indijku iz Jaipura. Pričajući sa njom, potvrdila je sumnje da je većina žena u ugovorenim brakovima nesretna. One starije, naviknule su se na supružnika i pomirile se sa sudbinom. To je možda i razlog zašto su rasterećenije. Međutim, one mlade, tek bačene u zagrljaj muškarcu kojeg su na dan vjenčanja upoznale i u okruženju muževe porodice gdje će da služi ostatak života, i nemaju naročit razlog za smijeh.

indija3

Indu je u dvadesetdevetoj godini života i neudata. Jedna je od rijetkih Indijki koje plivaju u suprotnom smjeru. Međutim, nije da zbog toga ne ispašta. Ona je odlučna u namjeri da radije ostane sama čitav život, nego da ga provede sa nekim, koga ne može pogledati u oči.

Nekoliko neuspjelih ugovorenih sastanaka dodatno su je razuvjerili u ovakav način upoznavanja muža, a pritisak na njenu tvrdoglavost raste svakim danom. Donekle, i sudbina njene mlađe sestre ovisi o njoj. Naime, dok se Indu prvo ne uda, ni njena mlađa sestra ne može to učiniti.

Svaka revolucija je zahtijevala žrtve. Naše su planine pune djevičanskih stijena i tužnih priča o nedopuštenoj ljubavi. I sami smo bili tradicionalno društvo i mijenjali se sa vremenom. Međutim, bila je potrebna žrtva. Odbacivanje od porodice, neprihvatanje i izolovanost. Ko jednom preživi, čeka ga drugačija budućnost, ili barem njihovu djecu. Na kraju razmišljam koliko su glupa i samozatucajuća pravila ovog i drugih patrijarhalnih društava. Mladi Indijci su kao vukovi. Prvo pitanje je uvijek imam li djevojku, a drugo nešto intimnije. Nevjerovatno je koliko i muškarce smeta taj tradicionalni odnos. Međutim, kada se ožene, postat će isti kao njihovi očevi i svojoj djeci birati supružnike, te biti kontrolori njihovih života.

Kao da se sa dostizanjem određenog doba brišu sve želje, snovi i sjecanja na bol nad učinjenom nepravdom. Doveli su svoje društvo do toga da djevojci poslije zalaska sunca više nije mjesto na ulici. Jednostavno nije sigurno.

Opčinjenost religijom

Pa ipak, nijedna zemlja me nije dovela na rub suza i do ekscentričnog smijeha u istom trenu. Nigdje kao tu, nisam prisustvovao tolikoj moći čuđenja i nigdje kao tu nisam vidio veću opčinjenost religijom. Mnogi bi Indijci ponosno ponavljali slogan reklamnih panoa sa slikom Taj Mahala u pozadini i ispisanih rijeci “Incredible India”. Mnogo je ljepših mjesta u poređenju sa Indijom. Ono što je “incredible” u Indiji, su ljudi i ulica na kojoj pola te zemlje živi. Nigdje kao tu, život se ne bori poput korova u najprometnijoj ulici svijeta, koga gaze svaki dan.
U Indiju ljudi idu po život. Otkucaj ulice je opipljiviji i zarazniji nego igdje drugo. Energija ove zemlje ima sposobnost da vas stavi u ulogu posmatrača na uglu ulice i zakuje vaše tijelo satima, dok oči i um žive živote vozača rikši, sadhua na trotoaru i napitka vječnosti u njegovim rukama kao i najmršavijeg čovjeka na svijetu iako po cijeli dan peče ukusne čapatije.

Da li bih se opet vratio u Indiju. Bih, ali ne na biciklu.

Za oproštaj, zadnjih nekoliko dana vožnje kroz zapadni Bengal, Indija mi poklanja par divnih porodica čiji sam bio gost. Apsolutno nepoznavanje jezika i savršeno međusobno razumijevanje je učinilo susret u tim improvizovanim kućama sa dječjim crtežima na zidovima, kao jedinom vrijednošću koju posjeduju, izuzetnim i nezaboravnim.

Na tri stotine kilometara od Kolkate, prekidam vožnju, i sjedam na autobus. Mijanmarski problem i cijena avionske karte, dirigovala je i datum leta, čije se vrijeme opasno približilo.

U Kolkati sam imao dovoljno vremena da spakujem biciklo, stvari, i već je došao momenat za polazak. Airbus 319 Air Indije je zaparao nebo i poletjeli smo ka drugoj strani Bengalskog zaljeva. Sa visine od pet hiljada metara, Mijanmar je podsjećao na ogromno mutno jezero ispresijecano putevima na svojoj površini. Sve je poplavljeno.

Do sljedeće avanture, neka umre smrt.

Na daskama “teatra” Indija

 

Kao žice sitara, u Indiji ništa nije fiksno. Kao što muzičar pomjera pragove po osjećaju, tako i stvari funkcionišu ovdje. Jedan dan je kako se ko osjeća, drugi dan je kako se nacija osjeća a treći kako bogovi žele. Nista nema fiksnu cijenu niti pravila. O svemu se da raspraviti i sutra ista stvar neće nužno vrijediti kao danas.

Znao sam da ona crpi energiju. Ali da će to biti najteža predstava u dosadašnjoj karijeri ove lutajuće profesije, nisam ni slutio. Od momenta kada se jednom kroči na tlo ove zemlje, iako bez zvuka škripućih dasaka pod nogama, postaje vam jasno da ste  svojom voljom, ili bez nje, na bini pozorišta starog nekoliko hiljada godina.

Istog momenta izgubili ste pravo svojine i u procesu nenasilne kolektivizacije uzeto vam je tijelo, taj materijalni dio vas, a ukoliko ne postignete “santi”, vjerovatno ćete se oprostiti i od duševnog.

Ruke sa kojih kapa znoj u jelo ispod i znojem polunatopljena košulja, prosto su stil koji ide sa uličnim štand kuharom. Baš kod njega sam se zaustavio, jer izbora nema mnogo. Mogu birati da kapa sa čela, sa ruku, ili da rizikujem neku od smjesa koje stalno povlače po ustima i pljuckaju naokolo.

Iako vrata nigdje nema, ipak “ulazim” jer se zna dokle je ulica, a odakle je njegovo. Po okretljivosti kašike kojom prevrće rezance i pravi čuda na pretrpanoj ulici, vidi se da je stručnjak i da zadnjih tridesetak godina nije mrdnuo od svog štanda. Tome svjedoči i krevet koji se nalazi odmah iza.

Odakle ste gospodine?

Naručujem porciju i ne dižem pogleda. Ponavljam u sebi – samo ne kontakt očima, samo ne kontakt očima. I opet mi se desi. Istog momenta: “Where you belongs, mister?”. Odgovaram: „Bosnia and Herzegovina!“

On: “Hezofinia”. Ja smireno: „Noo, Jugoslavija!“. On: “Slavinia”. Ja:„ Jugoslavija“. On:”Juslavinia“….

Već ispijene energije izbacujem: “Spain”.

On: „Aahhaaa”… Ogroman osmijeh i zadovoljstvo sopstvenim znanjem. Jednom riječju razmijenjenom sa Indijcem i otvorio sam portal kroz koji će uskoro ući cijela milijarda i 300 miliona Indijaca. Samo je jedna riječ dovoljna da probije tu opnu nepostojećeg nukleusa koji me čuva od svih pogleda, pitanja i pipanja. Nakon par minuta, ulica je prazna, jer su upravo svi prešli za naš štand. Stotine očiju prati moje ruke kako se približavaju ustima, jezik kako nespretno hvata kapi razbucanog manga što bježi iz ruku. Kao teatar. U jednom dahu. Ukočena lica i zjenice koje ganjaju moje ruke, prste i davanje novca.

Isti scenario pratio me je od momenta slijetanja u New Delhi pa do trideset i trećeg dana, koliko sam lutao Indijom. U Delhiju sam bio gost kod Siddarthe. Dobri domaćin, stari couchsurfer kod kog su se smjestila jos dva Britanca. Obzirom da je soba 20 metara kvadratnih, spavali smo svi na krovu zgrade. Uostalom, to je Delhi stil većine njegovih stanovnika.

Prije nego sam sjeo na svog metalnog Kantaku, dao sam si deset dana asimilacije i naukovanja o prilikama koje vladaju u Indiji. Na prijedlog Siddharte,  sa namjerom da učinimo koje dobro djelo, posjetili smo sirotište “Prayas”.

Priča sa direktorom je bila njegovo izlaganje o činjenicama zbog kojih je Indija i poznata: mnogoljudstvo, siromaštvo i siročad, koja su ujedno i centar njegove životne zanimacije. Katastrofalni podaci o 20 miliona siročadi u Indiji i životu, kroz koji najblaže rečeno probijaju svoj trnoviti put, ostavili su nas u grču i odlučne da nesto učinimo.

Svratili smo u prvi market, nakupovali slatkiša i sokova, a zatim se vratili da upijemo osmjehe kojim su blistala lica siročadi.

Nevjerovatan je osjećaj koji dobročinstvo pruža, iako smo uradili toliko malo. Sutradan smo donirali knjige i na taj način odlučili ostaviti nešto što će potrajati. Bojanke, dječije enciklopedije i knjige engleskog jezika, produbit će znanje i rasplamsati maštu u njihovom surovo realnom svijetu čije najgore lice su saznali prerano.

Paralelni svijet

Začarani krug kasti, tradicije i životnih okolnosti, ne ostavlja mnogo prostora za one sa dna društva, da ikada dostignu život dostojan čovjeka. Iz onog koliko sam vidio, srednji sloj je jedini koji se bori u toj zemlji da promijeni stvari nabolje.

Najniža kasta prihvata život kakav jeste, sa ubjeđenjem da drugačije ne može biti.

Srednji sloj, većinom obrazovani ljudi u borbi da pređu u onaj viši, su oni koji imaju motiva i znanja da se bore za bolju, ravnopravniju i uspješniju, prvenstveno svoju, pa onda i budućnost Indije.

dado2

Nedodirljivi viši sloj, lebdeći iznad problema smrtnika ispod njih, nema potrebe, motiva, niti želje za mijenjanjem ičega, jer ga se te stvari ni ne tiču. Paralelni svijet shoping centara, diskoteka, wellness centara je i napravljen tako da ovi prvi tamo ne mogu ni zalutati. Kao neosviješteni Siddhartha Gautama, samo sa malom historijskom greškom, kao da ne želi da pronađe svoje Bodhi drvo, oni se ni ne trude da napuste svoje cvijetne, raskošne palače Kapilavastua. Interesantno, da koliko god savremeni bili, ljudi sva tri društvena sloja, na kraju svega, u ragovoru će procijediti: “Pa, to je naša/njihova sudbina”. Izgleda da će proći još puno godina dok Indija ne pođe na svoj “veliki odlazak”.

Točkove sam ostavio da se hlade u stanu kod Sidarthe i autobusom otišao za Jaipur. Pokrajina Radžastan glasi za najživopisniju. Putujući Romi sa rubova pustinje Tar, i njihove zvukom frula hipnotisane kraljevske kobre, žene što im plešu plesove kakvih nema u drugim dijelovima Indije. Kamile, slonovi i pustinjski krajolik daje sliku drugačiju od ostatka Indije. Tri dana sam boravio na farmi slonova kod domaćina Puspendre u Ameru, a zatim se vratio u Delhi.

Inficiran šarolikošću žutonarandžastih sarija radžastanskih Indijki i nabojem da zagrizem u Indiju, jedva sam dočekao jutro polaska.

Već izlazak iz Delhija najavio je žestoku borbu protiv vremena, ljudi, saobraćaja i zagađenja. Delhi je ogroman, užasno prljav i primjer entropije čitave Indije sažete u jednom gradu. U tom haosu od saobraćaja, gdje kao u mlinu svako zrno nalijeće na drugo i prijeti da bude samljeveno, jednom kada ste učesnik, provlačite se kroz nevidljive procjepe gdje vas par centimetara dijeli od karambolki naherenih kamiona i vrelih auspuha vrištećih motora.

Pogled na Taj Mahal

Sa strane posmatrano, čini se pogubno. Međutim, pravilo većeg, bržeg i luđeg, instiktivno funkcioniše i svi se zaustavljaju kada se jedan od pobrojana tri nađu na cesti. Sama vožnja cestama u Indiji oduzima nevjerovatno snage. Rupe, kamenje, smeće te sva moguća vozila koja idu u suprotnom pravcu, ne dopuštaju niti jednog momenta odmora. Stajanje se činilo još gore. Niotkuda, izmigoljilo bi na desetine Indijaca i počela bi uvjek ista predstava. U početku mi je bilo interesantno, i dok sam imao energije, odgovarao sam na sva ta pitanja. Kasnije se pretvorilo u sakrivanje, osamljivanje, tjeranje i ignorisanje.

Spuštao sam se jugoistočno, prateći prljavu žutu rijeku Jamunu do njenog ušća u Ganges. U jednodnevnom prolasku, bacio sam pogled na moćnu tvrđavu Agre i u njenoj blizini, na jedno od sedam svjetskih čuda – Taj Mahal.

Indija se pokazala jednom od najizazovnijih zemalja za divlje kampiranje. Prije samog polaska, nisam nigdje našao informaciju da je neko vozeći bicikl, kampirao u Indiji. Ljudi, smeće, nepostojanje nenaseljenog mjesta, buka, životinje… Hiljadu je razloga za ne kampirati. Od 33 dana ovdje, samo sam tri noći platio smještaj. Couchsurfing me je spašavao u velikim gradovima, a na cesti, ništa me nije moglo spasiti. Jeftini smještaji nisu bili odgovor jer su smješteni u glavnim ulicama gradova, u kojima zbog buke zagarantovano nema spavanja.

dado3

Monsun je ove godine zakasnio, tako da su prvi dani praćeni paklenom vrućinom. Kada je kiša konačno došla, došla je u velikom stilu i mimo rižinih polja, poplavila ionako oskudna moguća mjesta za kampirati. Uskoro sam uvidio da su gradovi koji su nikli uz Jamunu i Ganges, ujedno i najprljaviji koje sam vidio u Indiji.

Spas sam tražio u selima, međutim u mnogima sam odbijen da razapnem šator čak i na udaljenosti od stotinu metara od kuća. U drugom slučaju, skoro je pa nemoguće bilo naći suh komad zemlje jer je sva pretvorena u rižina polja. Nevjerovatno je koliko je ova zemlja pretrpana. Ljudi su uzurpirali svaki milimetar. Nemoguće je naviknuti se na tu vrevu i nedostatak prostora i slobode.

Ljudi su ipak predstavljali najveći problem u Indiji. Jedne noći, uhapsila me je indijska policija. Mještani sela kraj kojeg sam spavao, iako na samo 20 metara udaljen od kuća, zvali su policiju. Spakovao sam šator, a zatim smješten u policijsku stanicu da tamo prespavam, a do koje sam vozio pola sata po kiši. Kada se ujutro pojavio jedini čovjek koji zna engleski jezik, mladić koji radi na evidenciji za kompjuterom, uspio mi je objasniti o čemu je riječ – tokom monsuna, zbog obilnih padavina, kiša poplavi zemljište, a time i skrovišta zmija, usljed čega kobre i druge vrste, bježe i traže područja gdje se neće udaviti.

Iz dušebrižnosti, seljaci su zvali policiju, bojeći se da bi me neka otrovnica mogla ugristi. Međutim, u svoj toj brizi, niko od njih se nije dosjetio da mi ponudi svoje dvorište, iako smo pili čaj pred sami odlazak na spavanje te noći.

Razlog za zabrinutost zaista postoji. Oko 35.000 ljudi godišnje u Indiji umre od zmijskog ujeda. Međutim, taj potez mi je utisnuo uzrečicu koje sam se držao do kraja putovanja u Indiji – ako ti Indijac neće pomoći, onda će ti sigurno odmoći.

Divlje kampiranje takođe je podrazumijevalo biti ostavljen na milost i samilost svima koji su u mogućnosti vidjeti šator u polju.

Ponovno rođenje

“Mister”, “mister”, samo jedan glas progovara. Polumrtav pomaljam glavu i dočekuje me tridesetak silueta i beonjače koje jedine odaju da je riječ o živim ljudima. Nakon jednosatnog moljenja da budem ostavljen na miru i željom za snom, povlačim se u odaje, a rulja ostaje još jedan sat da komentariše stranca.

Kao sijevanje munje u neposrednoj blizini, drugih noći bi me budili blicevi kamera njihovih telefona. Nakon što bih ostao nijem na njihove višesatne prozivke, napustili bi lokaciju, ali se neminovno vraćali sa prvim fotonima danje svjetlosti u četiri ujutro.

Tada već nije bilo plana B, jer bi sinošnja izvidnica ujutro bila pojačana sa oko osamdeset posto populacije sela.

Dolazak u Varanasi, grad koji za mnoge znači zadnja stanica na putu života, za mene je značio ponovno rođenje. Odmor u hostelu i smislena, razgovjetna konverzacija, prožeta ljudski intinuitivno usađenom logikom sa drugim turistima, vratila mi je vjeru u moje izglede da preživim još par dana Indije.

Samo da se dokopam Nepala.

Kirgistan: U zemlji konja

Nakon svih onih dana mira i tišine u Pamiru, kirgistanska gužva mi je i smetala i odgovarala u isto vrijeme.

 

dado3

Zadnji i najviši prijevoj Ak Bajtal, visok 4.655 metara, ujedno je i prirodna granica između Tadžikistana i Kirgistana. Osluškujući udare sopstvenog srca na tom, upola rjeđem zraku nego u dolini, tadžikistanski carinik mi udara pečat i vraća se u vojnički krevet nastavljajući razgovor sa drugim vojnicima.

Kirgiška strana, mnogo opuštenija u kontrolisanju tih beživotnih planina, smjestila se na visini od samo 3.000 metara. U cilju privlačenja turista, Kirgistan je viznog režima oslobodio čak 90 država svijeta. Granicu prolazim s lakoćom, a kao oproštajna zabava, iza mojih leđa, Pamir implodira.

Oblaci su se navukli kao da poštuju političke granice dvije zemlje i još jednom mi pokazali u kojoj mjeri me je priroda ustvari poštedjela. Sa žalom sam se otkotrljao tom grbavom cestom i pogledom ispratio misao što mi je drug, bodreći, rekao: „Uživaj i upijaj, jer samo ćeš jednom proći tim cestama“.

Silaskom u Sary Tash, zapljusnuo me je topao zrak. Kao sa razglednice, u tom kirgiškom selu sa pozadinom zelenih pašnjaka ukazale su se prve jurte. Vješti Kirgizi, jurcajući na hitrim konjima, sabirali su rasuta krda konja i tjerali ih preko pašnjaka. Još tog prvog dana, pod utiscima i radostan zbog prelaska u drugu zemlju,  energično sam prešao dva prevoja od po 3.500 metara ka unutrašnjosti zemlje.

kirgistan-ddelic2_0

Prateći divlje rijeke koje su utrle jedine prohodne puteve u ovoj zemlji, susreo sam zanimljiv par, Sabinu i Jeromea Bergami. Pješačeći od Italije do Kine već dvije godine, šalju poruku o univerzalnoj potrebi jedinstva u svijetu. Svojim hodom, kao primjerom, dokazuju da ništa nije nemoguće. Noseći u kožnoj torbici zemlju sa svih kontinenata i sa osmjesima na licima, daju mi razloga da se više nikad ne požalim.

Vidjevši ovaj par i mnoge druge ljude koji pješke, na motorima i biciklima lutaju ovim krajevima, uvijek mi se učini da je njihova avantura zanimljivija. Uvijek je zelenije na drugoj strani. U slučaju da je nešto loše, od sopstvenog gore nikom nije. Što čovjek više ima, kao da je prokletiji.

Usklici i limuzine

Na Chyiyrchyk prevoju, usklici i zvižduci. Kako se penjem ka tom 2.389 metara visokom usjeku između dvije planine, ispred jurti se sviraju harmonike i pije votka, a čitave familije su svečano obučene. Izbijajući na prijevoj, u nevjerici pokušavam da povezem ogromne limuzine, jurte i planine okolo.

Iz limuzina izlaze djevojke i dečki, u transu i energični, onako kako će se osjećati samo sa 18 godina i jednom u životu. Plave školske suknje do ispod koljena, bijele košulje i duge crne kose skupljene u konjski rep krase tijela tek punoljetnih Kirgiskinja. One idu za dečkima, a dečki za ceribašom što nosi gitaru oko vrata.

Do njega je bajraktar i vjetrom nošenu zastavu upravlja u nebo. Kao hajdučka skupina, samo bez kalauza, svi skupa, preko trave i gudura penju se na spomenik što se nalazi na vrhu prijevoja.

„Šta se dešava danas“, upitah skupinu, a promuklim glasovima jedni za drugim ponosni se nadglasavaju:

„Danas je praznik – posljednje zvono!“

 

DCIM135GOPRO

Ostavljaju me niže u brdu hrleći na vrh, jer uskoro će doci nove limuzine i dovuci nova lica, nove gitare i vrelu krv. Profesori, stojeći po strani i znajući da je vrijeme jedini nenadoknadiv resurs, dopuštaju im da danas budu ono što jesu; uzavrele glave, nekontrolisani, ludi i brzi tj. svi epiteti koji krase ove godine. Povodom okončanja školske godine, škola organizuje izlet u prirodu i zajedničko fotografisanje na spomeniku, te zabavu u jurtama. Do samo predveče, jezdeći niz planine ka gradu Osh, kraj mene su jurcale limuzine sa učenicima, odvozeći ih na onaj neoficijelni dio maturantske večeri.

Mjesec dana u planinama

Nakon svih onih dana mira i tišine u Pamiru, kirgistanska gužva mi je i smetala i odgovarala u isto vrijeme. Znao sam da ću se navići, ali me je do ludila nerviralo bibikanje i pozdravljanje svih tih dobronamjernih ljudi. Počeo sam razmišljati i o Indiji. Nadam se da ću se do tada civilizovati, prije nego sto me decibeli Indije pretvore u frekvenciju, tečno stanje, dim… Reinkarnaciju Hindusa duginih boja naviklog na sve.

Za Kirgistan sam još u BiH isplanirao mjesec dana. Mjesec dana koje ću provesti u pitomim planinama, puneći se energijom za ostatak putovanja. Pamir je bio cilj, cilj kome se divite i kojeg poštujete ali koji ne dopusta prisnost. Kirgistan je drugačiji. Duboki kanjoni, talasasta zelena brda, jezera i borove šume. Sve me podsjeća na BiH i osjećam se kao kod kuće… To što mogu ostati 60 dana bez vize rasterećuje moju dušu i totalno se prepuštam nomadskom iskustvu.

Za 26 dana u Kirgistanu, niti jednu noć nisam platio noćenje. U planinama je toliko prekrasnih sela i mjesta za kampirati da sam odlučio da ću uživati u svoj toj vodi rijeka i jezera dok ih ima. Zalihe hrane skoro da i nisam imao. Svega je bilo u izobilju svuda i, veoma bitno, sve je bilo svježe. Taj najljepši dio dana, kada sunce zalazi i crveno krvavim ispraćajem ustupa mjesto zvjezdanoj noći, gospodina Jureka bih razapeo u blizini jurta.

Tokom ljetnih mjeseci, Kirgizi istjeruju stoku u više predjele, gdje snjegovi još uvijek natapaju zemlju i čine je plodnom i zelenom. I sami nomadskog porijekla, dobro su priviknuti nomadskom životu. Njihovi preci cijeli život su provodili seleći se i živeći u jurtama. Danas, najvećim dijelom godine ziveći u selima, jurte koriste kao privremene domove.

DCIM135GOPRO

Od mjeseca juna do mjeseca septembra žive nomadskim životom. Svake godine iznova, birajući novu, ili ako se pokazala izvrsnom, držeći se stare lokacije, oni plaćaju najam državi za ispašu stoke na državnoj zemlji. U čudu sam posmatrao krda od 50 ili 100 konja i pitao se, u poređenju sa krdima krava, kakve koristi imaju od konja.

Čoban Ruslan, sa krdom od 20 konja iz sela Talas, objasnio je kako živjeti od konja. Jurtu je tek razapeo na dan mog dolaska, a za kasni početak sezone za njega, kriva je prinova. Za pravljenje jurte, zadužen je tzv. master. Svaka porodica ima barem jednog iskusnog mastera za pravljenje jurte. Njega će naslijediti jedan od sinova ili, ako su radišni, svi.

Od grana debljine palca, u obliku kruga, plete se prvi dio jurte. Konopcima se nadovezuju savijene grane koje strše uvis umečući se u krug koji čini krov jurte. Kravlje kože i čvrsto pletene jambolije od ovčije vune se prebacuju preko konstrukcije, i to više njih, sve dok jurta ne postane vodonepropusna. Na pod se stavljaju kravlje kože, preko kojih se slažu tepisi i centralno postavljena peć. Nakon toga, unose se vuneni dušeci za spavanje, lonci za kuhanje i osnovne potrepštine nužne za život. Čitava porodica, od najstarijih do najmlađih spavat će skupa u jurti.

Dalje do Indije

Ponosni svojim proizvodima, nutkali su me svim i svačim. Nenaviknut, pijuci kljimljiz, to kiselo, alkoholizirano konjsko mlijeko, grčio sam facu i zabavljao djecu i one najstarije. Ukoliko se popije više od dvije, tri šolje, ima sedativni efekat, te zagarantovano će vas poslati u svijet snova.

Kljimljiz je najunosniji proizvod koji konji daju. Preko dana, čobani bi iz planina dotjerali konje do jurta, te potom odvojili ždrjebad od kobila. Vežući ih konopcima, ali tek na udaljenosti od metar od kobile, čineći ih smirenim oboma, žene bi se dale na posao. U toku jednog dana, kobila se muze pet ili šest puta, a u prosjeku svaka dva sata, dajući oko litar mlijeka svaki put. Rezultat jeste oko pet litara mlijeka po kobili dnevno. Noću bi se i kobile i ždrjebad puštali i sami odlazili u šumu te konačno dobijali ono što im pripada. Samo po sebi, mlijeko je slatko, ali mu se dodaje bakterijska kultura i zatim, u dubokim kacama nakon dugog napornog miješanja, ostavlja da prenoći.

Sutradan, to je gotov proizvod. Tačnije, osamdesetak litara od njegovih 20 konja. Interesantno je da kljimljiz na sobnoj temperaturi može opstati čak tri mjeseca, a u frižideru i do godinu dana, a da se ne pokvari. Još nevjerovatnije jeste da se tih 80 litara, u toku jednog dana rasproda bez po’ muke.

Potkrepljen mlijekom, kajmakom, domaćim hljebom, i u svakom pogledu sit, na putu za Biškek, savladao sam i posljednji prijevoj. Sa 3.000 metara, kao po leđima zmije što se spuštala 2.000 metara niže u kanjon rijeke Kara Balta, sjekao sam krivine na momente vozeći 70 kilometara na sat.

Bisage su drhtale i boce se divljački tresle rizikujući da se sve raspadne. Svejedno, nisam usporavao. Još koji sat svježeg vjetra u lice i zatim slijedi žarki Biškek i iščekivanje Indije. Sa planina i spokoja, prebaciti se u kipući lonac svih paradoksa i kontradiktornosti na jednom mjestu koje se zove Indija.

Do Indije, neka umre smrt!

 

Život poistovjećen sa riječju borba

Dok je priroda pokazivala zube, izuzetno žilavi i nevjerovatno gostoprimljivi ljudi ove zemlje ugošćavali su me u svojim domovima.

Odlazak iz Dushanbea, označavao je preobražaj načina mog djelovanja i mišljenja sa onog naviknutog na sve, na stanje nekomformizma. Označavao je napuštanje svega sigurnog. Za ne povjerovati je, da mi je četiri dana u tom gradu ulilo toliko sigurnosti da mi se srce raspuklo dok sam napuštao sve te drage ljude, ulične prodavače na čijim sam štandovima sa vrućom samsom (tadžikistanskom verzijom brze hrane u obliku uštipka sa faširanim mesom i lukom) prošlih dana provodio toliko vremena, svoje drage domaćine, pa čak i njihove komšije.